Runska pisma

Anglosaksonski futhorc

Rune Engleske i Frizije. Suočeni s jezikom koji dobiva nove glasove, Anglosaksonci su učinili suprotno od Skandinavaca i dodali slova, povećavši red s dvadeset četiri na dvadeset šest, zatim dvadeset osam, a na kraju i preko trideset. To je također pismo koje je sačuvalo imena runa, zbog čega gotovo svako značenje na ovoj stranici dolazi odavde.

29
runa u pjesmi
28
u ustaljenoj epigrafskoj upotrebi
33
uključujući rukopisna slova

Red

Dvadeset devet runa staroengleske runske pjesme u njenom poretku, nakon kojih slijede kasnija slova pronađena u northumbrijskim natpisima i rukopisnim abecedama.

Frejrov ætt

1–8

Naslijeđenih prvih osam, netaknutih oblika, ali ne i zvuka: četvrto slovo postalo je o, što ovo čini futhorcom, a ne futharkom.

ᚠ
1

Feoh

f /f/, /v/

bogatstvo, stoka

Nepromijenjena u odnosu na Fehu. Staroengleski feoh znači i stoka i imovina, te daje moderni engleski fee.

ᚢ
2

Ur

u /u/

tur (divlje govedo)

Engleska je zadržala životinju tamo gdje ju je Skandinavija izgubila. Njena strofa je jedina od tri tradicije koja još uvijek opisuje vola.

ᚦ
3

Þorn

þ /θ/, /ð/

trn

Preimenovana od germanskog diva u biljku. Ovo slovo izbjeglo je pismu: zadržano je kao þ u staroengleskom pisanom latinicom i preživjelo u tisku dok kontinentalni tipovi nisu prisilili y na njegovo mjesto.

ᚩ
4

Os

o /o/

usta; bog

Runa koja futhark pretvara u futhorc. Staroengleski je četvrto slovo pomaknuo s a na o, a pjesma tumači ime kao latinski os, usta, a ne kao boga Ansuza.

ᚱ
5

Rad

r /r/

jahanje, putovanje

Nepromijenjena. Staroengleski rad daje riječi road (cesta) i raid (napad), koje su počele kao jedna riječ: jahanje, i jahanje protiv nekoga.

ᚳ
6

Cen

c /k/, /tʃ/

baklja

Stariji futhark Kenaz s dodanim štapom s lijeve strane. Jedino ju Engleska čita kao baklju; obje skandinavske pjesme istu runu nazivaju čir.

ᚷ
7

Gyfu

g /ɡ/, /j/, /ɣ/

dar

Zadržana, tamo gdje ju je mlađi futhark ispustio. Staroengleski gyfu daje modernu riječ gift, a njena strofa završava onim što dar znači prognaniku.

ᚹ
8

Wynn

w /w/

radost

Također zadržana i također bjegunac: wynn se koristio kao ƿ za glas w u staroengleskom pisanom latinicom sve dok ga normanski pisari nisu zamijenili dvostrukim u.

Hæeglov ætt

9–16

Naslijeđenih drugih osam, potpunih. Engleska je zadržala Eoh i Peorð tamo gdje je Skandinavija izbacila oba, zbog čega je staroengleska pjesma jedini preživjeli svjedok za nekoliko runa.

ᚻ
9

Hægl

h /h/, /x/

tuča (grad)

Engleska je svugdje koristila oblik s dijagonalnom crtom. Staroengleski hægl daje moderni hail.

ᚾ
10

Nyd

n /n/

potreba, ograničenje

Nepromijenjena. Njena strofa jedina je u bilo kojoj tradiciji koja nudi izlaz iz ograničenja, i to samo pod uvjetom da se na vrijeme uvaži.

ᛁ
11

Is

i /i/

led

Nepromijenjena. Staroengleska strofa jedina je od tri koja većinu svojih stihova posvećuje tome koliko je led lijep.

ᛄ
12

Ger

j /j/

godina, žetva

Preoblikovana u jedan povezani oblik iz dva odvojena dijela starijeg futharka. Staroengleski ger izravni je predak riječi year (godina).

ᛇ
13

Eoh

ï /eo/, /ç/

tisa

Zadržana tamo gdje ju je mlađi futhark ispustio, tako da je ovo jedina strofa vezana uz runu tise neprekinutim podrijetlom, a ne zajedničkim imenom.

ᛈ
14

Peorð

p /p/

nepoznato

Runa koja se ne može prevesti. Staroengleski peorð ne pojavljuje se nigdje drugdje u jeziku, pa njena jedina strofa definira riječ bez ikakvog drugog konteksta.

ᛉ
15

Eolhx

x /ks/

šaš

Engleska je zadržala uspravni oblik i ime biljke. Njezina zvučna vrijednost prešla je s onoga što je bio stari finalni z na suglasnički skup ks, ne radeći pritom gotovo ništa.

ᛋ
16

Sigel

s /s/

sunce

Staroengleski sigel znači sunce i nije u srodstvu sa sigor, pobjeda. Okultisti dvadesetog stoljeća stopili su to dvoje, odakle potječe lažno tumačenje pobjede.

Tirov ætt

17–24

Naslijeđenih trećih osam, također potpunih, završavajući s eþel pa dæg — poredak Vadstena brakteata, a ne Kylver kamena.

ᛏ
17

Tir

t /t/

zvijezda; bog Týr

Oblik nepromijenjen, ali strofa opisuje zvijezdu koja nikad ne napušta svoju putanju, a ne boga. Još jedno ublažavanje iz kršćanskog doba, poput Ansuza koji postaje usta.

ᛒ
18

Beorc

b /b/

breza

Nepromijenjena. Njena strofa je najduža od tri tradicije i jedina koja se zadržava na paradoksu drveta koje daje izdanke bez sjemena.

ᛖ
19

Eh

e /e/

konj

Zadržana tamo gdje ju je mlađi futhark ispustio. Staroengleski eh srodan je latinskom equus; moderni engleski horse potječe od potpuno drugačijeg korijena.

ᛗ
20

Mann

m /m/

čovjek, ljudsko biće

Nepromijenjena, zadržavajući dvostruki štap starijeg futharka koji je mlađi futhark spojio. Staroengleski man označava osobu bilo kojeg spola.

ᛚ
21

Lagu

l /l/

voda, more

Nepromijenjena. Njena strofa govori o kopnenom čovjeku na brodu koji se ljulja, a ne o mornaru, i završava na morskom pastuhu koji ne sluša uzde.

ᛝ
22

Ing

ŋ /ŋ/

bog Ing

Obično pisana u obliku s drškom, zatvorenim rombom uzdignutim na štapu. Njena strofa ulomak je priče o bogu koji je otišao na istok preko valova, a priča je izgubljena.

ᛟ
23

Eþel

œ /œ/

nasljedno imanje, domovina

Zadržana, i stavljena prije dæg a ne poslije njega, slijedeći redoslijed Vadstena brakteata a ne Kylver kamena. Staroengleski eþel znači domovina koliko i pravni posjed.

ᛞ
24

Dæg

d /d/

dan

Nepromijenjena. Njena strofa jedna je od samo dvije u pjesmi koje izričito kažu da opisana stvar pripada podjednako i bogatima i siromašnima.

Engleski dodaci

25–29

Pet novih slova za glasove koje je staroengleski imao, a pragermanski nije, uglavnom proizvodi i-mutacije i ingveonskog cijepanja pragermanskog /a/ na tri. Svih pet pojavljuje se u staroengleskoj runskoj pjesmi, i s njima red doseže oblike od dvadeset osam i dvadeset devet znakova koji su bili u ustaljenoj upotrebi.

ᚪ
25

Ac

a /ɑ/

hrast

Nova. Kad su staroengleske glasovne promjene gurnule staru runu a prema o, bilo je potrebno novo slovo za preživjelo a. Njena strofa govori o hrastu koji hrani svinje i od kojeg se grade brodovi.

ᚫ
26

Æsc

æ /æ/

jasen

Nova, stvorena dodavanjem crtice starom obliku Ansuza. Ansuz se efektivno podijelio u tri slova futhorca: os, ac i æsc.

ᚣ
27

Yr

y /y/

luk (oružje); alat

Nova, za zaobljeni prednji samoglasnik proizveden i-mutacijom. Ime se obično čita kao luk ili rog, a njena strofa ga naziva radošću i čašću plemićima.

ᛡ
28

Ior

io /io/

jegulja; riječna zvijer

Nova i rijetka. Njena strofa opisuje stvorenje koje živi u vodi a hrani se na kopnu, obično se čita kao jegulja ili dabar.

ᛠ
29

Ear

ea /æɑ/

grob; zemlja

Nova, i posljednja strofa pjesme. Opisuje zemlju kao mrsku svakom čovjeku kada se tijelo počne hladiti i preda se zemlji.

Kasna i rukopisna slova

30–34

Kasniji northumbrijski dodaci. Calc i Gar istinski su urezani, na križevima Ruthwell i Bewcastle, gdje jasno razlikuju tvrde velare od njihovih palataliziranih parnjaka. Cweorð, Cealc i Stan su isključivo rukopisni, a R. I. Page je tvrdio da su neki iz ove grupe antikvarne pseudo-rune. To neslaganje razlog je zašto objavljeni brojevi futhorca variraju od 28 do 34.

ᚸ
30

Gar

g /ɡ/

koplje

Kasniji dodatak koji odvaja tvrdo /ɡ/ od Gyfu, koje je palatalizacija ostavila da pokriva nekoliko glasova. Nema ga u runskoj pjesmi, ali je uklesano na križevima Ruthwell i Bewcastle.

ᛢ
31

Cweorð

q /kw/

nepoznato; svrdlo za vatru?

Rukopisno slovo bez sigurnog značenja i efektivno bez epigrafske upotrebe. Najvjerojatnije pisarski izum koji runskom redu daje ekvivalent za latinski Q.

ᛣ
32

Calc

k /k/

putir (kalež); kreda

Kasniji dodatak za tvrdo /k/, izdvajajući ga od Cen iz istog razloga. Uklesano na križu Ruthwell i na manskim i škotskim natpisima.

ᛤ
33

Cealc

kk /k/

kreda

Dvostruka varijanta calc, pojavljuje se u rukopisnim runskim redovima, a ne u stvarnim natpisima.

ᛥ
34

Stan

st /st/

kamen

Slovo slično ligaturi za suglasnički skup st. Samo u rukopisima, i razlog zašto objavljeni brojevi futhorca variraju između 31 i 34.

Otkud to znamo

Kameni križevi, kutija od kitove kosti, mač u Temzi i jedan rukopis koji je izgorio.

Staroengleska runska pjesma

Engleska prepis 10. st.; tekst stariji

Dvadeset i devet strofa, jedna po runi, svaka je zagonetni stih o imenu rune. To je najvažniji pojedinačni dokument za rekonstrukciju onoga što je značilo ime bilo koje rune, u bilo kojem pismu. Rukopis, Cotton Otho B.x, izgorio je u požaru Ashburnham House 1731.; tekst je preživio samo zato što ga je Humfrey Wanley prepisao 1705. za Thesaurus Georgea Hickesa.

Franačka škrinjica

Northumbrija poč. 8. st.

Kutija od kitove kosti uklesana sa scenama iz germanske legende, rimske povijesti i Evanđelja, s natpisima u staroengleskim runama i na latinskom. Jedna ploča napisana je šifrom. Poklopac i tri strane nalaze se u Britanskom muzeju; desna ploča nalazi se u muzeju Bargello u Firenci.

Križ iz Ruthwella

Dumfriesshire, Škotska 8. st.

Anglosaksonski kameni križ s runskim stihovima usko povezanima sa staroengleskom pjesmom San o križu (The Dream of the Rood). Razbijen po naredbi Škotske crkve 1642. kao idolopoklonički, te ponovno sastavljen u devetnaestom stoljeću.

Križ iz Bewcastlea

Cumbria, Engleska 8. st.

Spomenik pratilac Ruthwellu, još uvijek stoji u svom crkvenom dvorištu, s runskim spomen-natpisom koji je sada jako istrošen vremenom.

Beagnothov seax

Temza London 10. st.

Željezni jednosjekli nož intarziran srebrom, bakrom i mjedenom žicom, nosi cijeli futhorc od dvadeset osam runa uzduž jedne strane i ime Beagnoth uzduž druge. Jedini poznati potpuni anglosaksonski runski red na predmetu, a ne u rukopisu. Rezbaraš je ispremiješao redoslijed trećeg ætta, što sugerira da čak ni vješti zanatlije nisu uvijek znali prošireni red napamet.

Urne iz Spong Hilla

Norfolk, Engleska 5. st.

Tri kremacijske urne s ranog anglosaksonskog groblja, s utisnutom riječi alu u zrcalnim runama. Alu je najčešća riječ čarolije u starijem germanskom korpusu i o njezinom se smislu još uvijek raspravlja. Ovo su jedni od najranijih runskih predmeta u Engleskoj i jasno pripadaju pretkršćanskom pogrebnom kontekstu.

Gallowayska ostava

Dumfries i Galloway, Škotska zakopano oko 900.

Pet spljoštenih srebrnih narukvica s urezanim anglosaksonskim runama, a ne skandinavskim. Jedna nosi ime Ecgbeorht; najduži natpis glasi DIS IS ÆIGNA FEOH, ovo je bogatstvo zajednice. Natpis koji zahtijeva zakopano srebro za samostansku zajednicu potkopava pretpostavku da su ostave iz ovog vremena vikinški plijen.

Brakteat iz Undleya

Suffolk, Engleska oko 450.–500.

Zlatni privjesak s jednim od najranijih anglo-frizijskih runskih natpisa, koji prikazuje vučicu i blizance iz rimske ikonografije iznad kratkog runskog teksta. Dokaz da je pismo stiglo s najranijim naseljenicima, a ne da se razvilo kasnije.

Astragal iz Caistor-by-Norwicha

Norfolk, Engleska oko 400.

Skočna kost srne iz kremacijske urne, s natpisom raïhan, što vjerojatno znači srna. Vjerojatno najstariji runski natpis pronađen u Engleskoj, dovoljno star da postavlja pitanje je li anglosaksonski ili uvezen.

Lijes sv. Cuthberta

Lindisfarne, Northumbrija 698

Hrastov lijes s urezanim figurama označenim mješavinom runa i latiničnih slova, ponekad i u istoj riječi. Izravan dokaz da su se dva pisma koristila jedno uz drugo u samostanskom kontekstu, a ne u opreci.

Codex Vindobonensis 795

Salzburg 9. st.

Rukopis iz Alkuinova kruga koji postavlja imena gotskih slova uz njihove runske ekvivalente, zajedno s drugim abecedama. Dio karolinškog znanstvenog interesa za prikupljanje pisama koji je slučajno sačuvao dobar dio germanskog materijala.

Runski novac

Engleska 7.–9. st.

Rane sceatte i kasniji peniji nose imena kovničara novca u runama, ponekad pomiješanim s latiničnim slovima. Kovanice su uvele runsku pismenost u svakodnevni trgovački optjecaj i točno je datiraju.

Kameni natpisi s imenima s Lindisfarnea

Northumbrija 8.–9. st.

Mali nadgrobni spomenici s osobnim imenima ispisanim runama i latinicom, često oboje na istom kamenu. Tihi pokazatelj da izbor između ta dva pisma nije uvijek bio doktrinaran.

Frizijski nalazi

Nizozemska i obala Sjevernog mora 5.–8. st.

Mala skupina natpisa na češljevima, kovanicama i štapiću od tise pokazuje da se isti prošireni red koristio preko Sjevernog mora. Pismo je zapravo anglo-frizijsko, a ne isključivo englesko.

Cynewulfovi runski potpisi

Engleska 9. st.

Četiri religiozne pjesme — Juliana, Elene, Krist II. i Apostolske sudbine — čiji epilozi sriču pjesnikovo ime kao runski akrostih. Svaka runa djeluje dvostruko, kao slovo imena i, kroz ime rune, kao imenica u rečenici. Čitanje pjesme naglas izgovara njegovo ime i traži od publike da se moli za njega.

Isruna i hahalruna

Engleska i Kontinent od 9. st.

Rukopisni šifrirani sustavi koji odbacuju oblik rune i umjesto toga kodiraju njezine koordinate: kojem ættu pripada, te njezinu poziciju unutar tog ætta, napisano kao izbrojeni potezi ili grane. Djeluju samo zato što je trodijelna podjela reda bila opće poznata.

Red koji je rastao

Anglosaksonski futhorc i mlađi futhark dva su odgovora na isti problem, i to suprotna odgovora.

Oba pisma potječu od starijeg futharka od dvadeset četiri rune. Oba su koristili ljudi čiji se jezik u istim stoljećima brzo mijenjao. U Skandinaviji je red smanjen na šesnaest, a čitatelju je prepušteno da sam otkrije ostatak. U Engleskoj i Friziji slova su se dodavala sve dok pismo nije moglo zapisati ono što su ljudi zapravo govorili.

Rast se događao u fazama. Ingveonsko cijepanje dovelo je red do dvadeset šest. Daljnji dodaci stabilizirali su ga na dvadeset osam za praktično rezbarenje — broj koji je intarziran na Beagnothovom seaxu, jedinom preživjelom cjelovitom runskom redu na nekom predmetu. Staroengleska runska pjesma daje strofu za dvadeset devet. Northumbrijski rukopisi i spomenici pomiču to na trideset tri, ponekad trideset četiri, ovisno o tome koja se slova broje i tko broji.

Zašto se ime promijenilo

Abeceda se ovdje ne zove futhark, a razlog leži na četvrtom mjestu.

U pragermanskom je četvrta runa bila ansuz, bog, i nosila je glas a. U sjevernomorskim germanskim dijalektima taj se jedan samoglasnik zatim rascijepio na tri načina ovisno o okruženju — ingveonsko cijepanje. Nazalizirano ispred nazalnog suglasnika zaoblilo se prema o; prednje je postalo æ; inače je ostalo stražnje ɑ.

Jedno slovo nije moglo zabilježiti tri glasa, pa je oblik ansuz modificiran tri puta: nagnute grane dale su ᚩ os, druga grana dala je ᚫ æsc, a grane s obje strane stabljike dale su ᚪ ac. Jedna runa starijeg futharka postala je tri engleske.

Budući da je četvrto slovo sada bilo o, prvih šest slovka f-u-þ-o-r-c. Red je nazvan po vlastitom početku, točno onako kako je nazvana abeceda ili alfabet, pa različit početak znači različito ime.

Ostali dodaci slijede istu logiku. ᚣ yr pokriva zaobljeni prednji samoglasnik nastao i-mutacijom. ᛠ ear i ᛡ ior pokrivaju diftonge. Nijedan od ovih glasova nije postojao u jeziku za koji su dizajnirane originalne dvadeset četiri rune.

Zašto je ovo pismo važnije nego što njegova veličina sugerira

Gotovo svako značenje rune u optjecaju danas dolazi kroz Englesku, a većina ljudi koji koriste ta značenja to ne znaju.

Razlog je Staroengleska runska pjesma: dvadeset i devet strofa, jedna po runi, od kojih se svaka temelji na imenu rune. To je jedini opširniji izvor za imena runa koje je mlađi futhark ispustio. Gebo, Wunjo, Perthro, Ehwaz, Ingwaz, Dagaz i Othala uopće nemaju norvešku ili islandsku strofu, jer su ta slova nestala iz Skandinavije prije nego što su nastale nordijske pjesme. Ono što znamo o njima, znamo iz engleske pjesme o različitoj abecedi.

Ta pjesma zamalo nije preživjela. Njezin rukopis, Cotton Otho B.x, uništen je u požaru Ashburnham House 1731. godine, koji je progutao ili oštetio veliki dio Cottonove knjižnice. Tekst postoji jer ga je Humfrey Wanley prepisao dvadeset šest godina ranije, za Thesaurus Georgea Hickesa.

Strofe također pokazuju kršćansko postupanje s poganskim materijalom u nastajanju. Ansuz je postao usta. Tiwaz je postao zvijezda koja nikad ne napušta svoju putanju. Nijedan bog nije imenovan, dok islandska pjesma iz petnaestog stoljeća bez oklijevanja imenuje Óðinna i Týra. Je li Engleska zaboravila ili je odbijala izgovoriti, ostaje otvoren argument.

Rune i latinica, rame uz rame

Poznata je priča da je kršćanstvo donijelo latiničnu abecedu, a da su se rune pred njom povukle. Engleski dokazi ne podupiru jasnu verziju toga.

Lijes sv. Cuthberta, izrađen na Lindisfarneu 698. godine, označava svoje figure runama i latiničnim slovima pomiješanim unutar pojedinačnih riječi. Križevi Ruthwell i Bewcastle kršćanski su spomenici koji nose runske stihove. Nadgrobni spomenici iz Lindisfarnea nose imena u oba pisma, ponekad na istom kamenu. Kovničari su svoja imena na kovanice stavljali u runama stoljećima nakon obraćenja.

Dva su slova čak promijenila strane. Þorn je preuzet u staroengleski pisan latinicom kao þ, jer latinski nije imao ništa za th zvuk, i ostao je u engleskom pisanju stoljećima; kontinentalni pisači koji nisu imali vrstu za thorn zamijenili su ga s y, što je cjelokupno porijeklo lažnog-starinskog "Ye Olde". Wynn se koristio kao ƿ za glas w sve dok normanski pisari nisu radije koristili dvostruko u.

Rune su izašle iz upotrebe u Engleskoj u jedanaestom stoljeću, kasnije nego što to ugled pisma sugerira, i to iscrpljivanjem, a ne zabranom.

O čitanju ovih runa

Moderno gatanje runama gotovo uvijek koristi dvadeset četiri rune starijeg futharka, a tamo gdje koristi imena i značenja, ta su značenja uvelike preuzeta iz ove pjesme.

To vrijedi jasno reći, jer proizvodi neobičnu situaciju: praksa koja se provodi s jednom abecedom, koristeći niz značenja zabilježenih za drugu, u kršćanskom rukopisu, nekih sedam stotina godina nakon što je prva abeceda izašla iz upotrebe. Ništa od toga ne čini tu praksu bezvrijednom. Ali znači da svatko tko tvrdi da ima izravan pristup onome što je klesar iz željeznog doba mislio pod nekom runom, preuveličava ono što dokazi mogu podnijeti.

Ne postoji posvjedočena anglosaksonska praksa izvlačenja runa da bi se odgovorilo na pitanje. Beda opisuje litterae solutoriae, slova za otpuštanje, za koja se kaže da su mogla skidati okove, što nam govori o tome što je sjevernumbrijski crkvenjak mislio da ljudi vjeruju o pisanju, a ne što je itko zapravo radio.

Često postavljana pitanja

Dvadeset i devet u staroengleskoj runskoj pjesmi, što je najbolje definirani skup, i dvadeset osam u ustaljenoj epigrafskoj upotrebi — broj intarziran na Beagnothovom seaxu. Northumbrijski rukopisi i spomenici penju to na trideset tri, ponekad trideset četiri. Varijacija je stvarna i ovisi o tome koja kasna slova priznajete.

Zbog svog četvrtog slova. Red je dobio ime po glasovima svojih prvih šest runa, a ingveonsko cijepanje podijelilo je pragermansko /a/ na tri načina u sjevernomorskom germanskom, zaobljujući ga prema o prije nazala. Oblik ansuz izmijenjen je u ᚩ os, ᚫ æsc i ᚪ ac, a s o na četvrtom mjestu red se čita f-u-þ-o-r-c.

To su suprotna rješenja za isti problem. Oba jezika usvajala su glasove koje pismo od dvadeset četiri rune nije moglo razlikovati. Skandinavija je smanjila red na šesnaest i ostavila čitatelju da sam odredi razliku iz konteksta; Engleska je dodala slova, idući s dvadeset četiri na dvadeset šest, zatim dvadeset osam, pa dalje. Nijedan pristup nije pogrešan, a skandinavski je proizveo puno više preživjelih natpisa.

Zato što je to jedini opširniji izvor za imena nekoliko runa. Gebo, Wunjo, Perthro, Ehwaz, Ingwaz, Dagaz i Othala ispuštene su iz mlađeg futharka prije nego što su nastale norveška i islandska pjesma, pa te pjesme nemaju strofu za njih. Gotovo svako značenje koje moderna runska praksa pripisuje tim slovima dolazi iz ove engleske pjesme o drugom pismu.

Jedva. Njezin rukopis, Cotton Otho B.x, uništen je u požaru Ashburnham House 1731. godine, koji je oštetio ili progutao veći dio Cottonove knjižnice. Tekst postoji jer ga je Humfrey Wanley prepisao 1705., dvadeset šest godina ranije, za objavljivanje u Thesaurusu Georgea Hickesa.

Željezni nož iz desetog stoljeća pronađen u Temzi, intarziran srebrom, bakrom i mjedenom žicom, s cijelim futhorcom od dvadeset osam runa uzduž jedne strane i imenom Beagnoth uzduž druge. To je jedini poznati potpuni anglosaksonski runski red na predmetu, a ne u rukopisu, i nalazi se u Britanskom muzeju. Rezbaraš je pomiješao redoslijed trećeg ætta, što sugerira da čak ni vješti majstori nisu uvijek znali prošireni red napamet.

Ne izravno, a dokazi proturječe jednostavnoj priči. Lijes sv. Cuthberta iz 698. godine miješa rune i latinična slova unutar jedne riječi. Križevi iz Ruthwella i Bewcastlea kršćanski su spomenici na kojima se nalaze runski stihovi. Grobni spomenici iz Lindisfarnea koriste oba pisma, ponekad na jednom kamenu. Rune su izblijedjele u jedanaestom stoljeću više iscrpljivanjem nego zabranom.

Dva. Þorn je preuzet u staroengleski pisan latinicom kao þ, jer latinski nije imao slovo za th zvuk, i preživio je u engleskom pisanju stoljećima dok ga kontinentalni pisači bez vrste za thorn nisu zamijenili s y, stvarajući lažni Ye Olde. Wynn se koristio kao ƿ za w-zvuk sve dok ga normanski pisari nisu zamijenili dvostrukim u.

Rijetko. Moderno bacanje runa gotovo uvijek koristi dvadeset četiri rune starijeg futharka, iako značenja koja im se pridaju uvelike dolaze iz ove pjesme. Ne postoji posvjedočena anglosaksonska praksa izvlačenja runa da bi se odgovorilo na pitanje; Beda spominje slova-otpuštanja za koja se govorilo da skidaju okove, što bilježi vjerovanje o pisanju, a ne dokumentiranu metodu.

Pravilno anglo-frizijski. Natpisi na češljevima, novčićima i štapiću od tise iz Nizozemske i obale Sjevernog mora pokazuju da se isti prošireni red koristio preko vode, a najraniji engleski nalazi kao što je brakteat iz Undleya pripadaju istoj tradiciji. Pismo se razvilo među blisko povezanim zajednicama na obje obale, a ne samo u Engleskoj.

Ovisi koje. Calc i Gar su uklesane na križevima iz Ruthwella i Bewcastlea, gdje drže tvrde velare odvojenima od njihovih palataliziranih parnjaka, pa su se istinski koristile. Cweorð, Cealc i Stan su isključivo rukopisni, a R. I. Page je tvrdio da su neki iz ove grupe antikvarne pseudo-rune — oblici koje su izmislili pisari ispunjavajući abecedu, a ne slova s kojima je netko pisao.

Cynewulf jest, četiri puta. Pjesnik iz devetog stoljeća ugradio je svoje ime kao runski akrostih u epiloge Julijane, Elene, Krista II i Sudbina apostola, ugrađujući rune C, Y, N, E, W, U, L, F u metar tako da svaka funkcionira i kao slovo njegovog imena i, kroz svoje ime rune, kao imenica u rečenici. Svatko tko naglas čita pjesmu izgovara njegovo ime i potaknut je da se moli za njega.

Najnoviji članci

Otkrijte drevnu mudrost tarot karata i otključajte misterije svoje duhovne putanje. Naš blog je vaša vrata za razumijevanje bogate simbolike, značenja i praktičnih primjena tarot čitanja.