Predmeti koje ljudi nose

Drevni Egipat

Najdublje pojedinačno vrelo. Egipatske su radionice izrađivale skarabeje, oči vedžat, džed stupove i ankhe od fajanse na tisuće, da ih živi nose, a mrtvi budu u njih umotani. Oblici su nadživjeli vjeru i prepisivali su se još u rimskoj Italiji.

Mezopotamija

Amuleti su ovdje bili pravni dokument koliko i ukras. Pločice protiv demonice Lamaštu imenovale su je, nabrajale njezina zlodjela i naređivale joj odlazak; Pazuzuova glava nošena oko vrata postavljala je jedno čudovište kao stražu protiv drugoga.

Grčka i Rim

Rimski su dječaci nosili bulu, a djevojčice lunulu sve do punoljetnosti, dok je falički fascinum visio nad vratima i na osovinama kola. Ovdje urok dobiva i književnost koja još i danas oblikuje način na koji se o njemu govori.

Židovska i kabalistička tradicija

Tradicija koja se prema amuletima odnosila s nelagodom, a ipak ih je stvorila u velikom broju: srebrni kame'ot ispisani božanskim imenima, aramejske zdjele sa zaklinjanjima ukopane naopako pod podove, crveni konac s Rahelina groba i šaka koju zovu Miriamina ruka.

Islamska tradicija

Ovdje štiti tekst. Ta'wiz ili hidžab jest ispisani ajet presavijen u metalnu kapsulu, a najčešći su natpisi Ajet o prijestolju, posljednje dvije sure i devedeset devet imena. Uz njih usporedno teku stariji pučki predmeti oko kojih su se pravnici prepirali.

Kršćanska tradicija

Relikvije, medaljice, škapulari i hodočasničke značke, a uz njih i bujno raslinje pisanih amuleta koje je Crkva povremeno osuđivala. O granici između blagoslovine i amuleta raspravljalo se tisuću godina i nikada nije povučena.

Nordijska i islandska tradicija

Srebrni Torovi čekići nošeni oko vrata u stoljećima pokrštavanja, runski natpisi na kosti i drvu te kasniji islandski grimoari čiji znakovi, među njima i Vegvisir, pripadaju knjiškoj predaji sedamnaestog stoljeća, a ne vikinškoj.

Keltska i gaelska tradicija

Jarebika i crveni konac nad vratima staje, probušeno kamenje na uzici, djetelina i lijeska te iscjeliteljsko kamenje koje su pojedine obitelji čuvale naraštajima. Velik dio toga sačuvan je u folklornim zbirkama devetnaestog stoljeća, a ne u arheologiji.

Slavenska tradicija

Privjesci lunice, amuleti u obliku sjekire i ključa, izvezeni oberegi utkani u ovratnike i orukvice ondje gdje tijelo dodiruje otvoreni zrak te bezlične platnene lutke izrađene bez igle kako se u njih ništa ne bi moglo ubosti.

Južnoazijska tradicija

Jantra pločice smotane u bakrene cjevčice, crni konac i mrlja kajala kojima se dojenčad štiti od nazara, zrna rudrakše i tabiz koji se nosi preko vjerskih granica. Urok se ovdje shvaća kao svakodnevna smetnja koju treba obezvrijediti, a ne kao rijetko prokletstvo.

Kineska tradicija

Žad na vratu, probušene kovanice svezane crvenom vrpcom, breskovo drvo protiv duhova i tiskani papirnati talismani čiji autoritet počiva na tome što izgledaju kao službeni spis, jer se poziv s neba sastavlja jednako kao i poziv od suca.

Japanska tradicija

Omamori kupljen u svetištu i nikada otvoren, vraćen i spaljen nakon godine dana. Ofuda za kućnu policu, ema pločice za pisane molbe i figure s trgovačkog pulta poput mačke maneki-neko, koje stoje na granici između amuleta i reklame.

Afrička tradicija i dijaspora

Svežnjevi minkisi čija je moć u onome što je unutra zapakirano, vrećice gris-gris, etiopski oslikani molitveni svici izrezani prema visini vlasnika i američka vrećica conjure koja je tu praksu pronijela kroz ropstvo pod novim imenom.

Autohtoni narodi Sjeverne Amerike

Ljekovni svežnjevi, vrećice ukrašene bodljama dikobraza i perlicama te obruč naroda Ojibwe koji je do ostatka svijeta stigao kao hvatač snova. Velik dio onoga što se prodaje pod ovim nazivom izrađuju stranci, pa je podrijetlo ovdje važnije nego igdje drugdje u zbirci.

Jugoistočnoazijska tradicija

Tajlandski amuleti phra khruang prešani od gline i blagoslovljeni u hramu, a potom skupljani, ocjenjivani i preprodavani poput kovanica. Tetoviranje sak yant iste zaštitne dijagrame utiskuje u kožu umjesto u metal, čime amulet postaje neskidiv.

Podrazumijevani oblik. Visi ondje gdje ga se može dotaknuti bez gledanja i sakriti pod ovratnik kada zatreba, zbog čega je toliko sačuvanih amuleta probušeno pri vrhu.

Prsten je amulet koji se može i utisnuti u vosak. Kasnoantičko i srednjovjekovno pečatno prstenje nosi ista imena i likove kao privjesci, uz dodatni autoritet onoga što ostavlja trag.

Jeftino, lako se veže dojenčetu i posve je jasno da je riječ o crti povučenoj oko tijela. Crvena je najčešća boja u međusobno nepovezanim kulturama.

Tekst presavijen na malo i ušiven u kožu ili zatvoren u metal. Islamski ta'wiz, židovska kame'a, etiopski svitak i engleski papirnati zapis svi rade na taj način, a nijedan od njih nije namijenjen ponovnom čitanju.

Moć po popisu sastojaka. Gris-gris, mojo vrećica ili ljekovni svežanj određeni su onim što je unutra i pravilom da se ne otvaraju niti da ih stranci dotiču.

Čvor drži stvar na mjestu, što ga čini korisnim za zadržavanje sreće unutra ili duha vani. Mornarski vjetreni čvorovi i zavezani crveni konac počivaju na istoj logici, samo u suprotnim smjerovima.

Preteško za nošenje, pa umjesto osobe štiti mjesto. Mezopotamske demonske pločice, kineski papirnati talismani i temeljni prilozi čuvaju prag, a ne tijelo.

Zabijen, oslikan ili ugrađen u nadvratnik. Potkova, kućište mezuze, hex sign i rimski fascinum nad vratima radnje označuju točku na kojoj vanjsko postaje unutarnje.

Malo tijelo koje stoji umjesto velikoga. Kućni bogovi, mačka koja doziva i nasmijani Buda postavljaju se, a ne nose, i obično su okrenuti prema vratima.

Najstariji oblik od svih. Staklene i kamene perle nose boju i uzorak, a ne pismo, zbog čega tako lako prelaze jezične granice.