Os

Zašto je abeceda promijenila ime

Ova je runa razlog zašto se engleski niz ne naziva futhark.

Runska abeceda dobiva ime prema glasovima svojih prvih šest slova, točno onako kako riječ alfabet potječe od alfe i bete. U Starijem futharku to su f-u-þ-a-r-k. U staroengleskom se glas četvrtog slova zaoblio iz a u o, dajući f-u-þ-o-r-c.

Promijenjen početak znači promijenjeno ime, i svako se runsko pismo imenuje po tom načelu.

Ta je promjena dio ingveonskog cijepanja glasova, u kojem se pragermanski /a/ podijelio na tri načina u sjevernomorskom germanskom: nazaliziran ispred nazalnog suglasnika zaoblio se prema o, palataliziran postao je æ, a u ostalim je položajima ostao stražnji ɑ. Jedno slovo nije moglo bilježiti tri glasa, pa je oblik ansuz modificiran tri puta: nagnute grane dale su ovu runu, druga grana dala je ᚫ æsc, a grane s obje strane dale su ᚪ ac.

Jedno slovo Starijeg futharka postalo je tri engleska slova, čime se niz proširio na dvadeset i šest znakova. To je najjasniji dokaz kako je anglosaksonski niz rastao dok se skandinavski smanjivao.

Najranija sigurno datirana pojava ove rune nalazi se na brakteatu iz Undleyja u Suffolku, zlatnom privjesku s kraja 5. stoljeća, što promjenu smješta vrlo rano u engleske izvore.

Bog pod površinom

Ime os tumači se latinskim ōs (usta), a strofa je u potpunosti izgrađena oko govora: izvor svakog govora, oslonac mudrosti, utjeha savjetnika.

No staroengleski ōs ujedno je stvarna germanska riječ koja znači bog, srodna staronordijskom áss i očuvana u anglosaksonskim imenima: Oswald, Oswin, Osric, Osbert. Svako od tih imena nosi pogansko božanstvo u svom prvom elementu, a nosili su ih kršćanski kraljevi i sveci bez vidljivih poteškoća.

Pjesnik je dakle raspolagao riječju s oba značenja i sastavio strofu koja koristi samo jedno od njih.

To je gotovo sigurno bio svjestan izbor. Zasebna anglosaksonska rukopisna glosa povezuje ovu runu s Wodenom kao gospodarem svakog govora, što pokazuje da je starija veza bila poznata i svjesno stavljena po strani, a ne zaboravljena.

Usporedite to sa susjedima: islandska pjesma iz 15. stoljeća, napisana u kršćanskoj zemlji četiri stotine godina nakon pokrštavanja, bez oklijevanja imenuje Óðinna. Engleska, bliža vremenu pokrštavanja, to je izbjegla.

Ordfruma

Ključna riječ strofe je ordfruma, koju većina prijevoda prenosi kao podrijetlo ili izvor, iako je njezino značenje znatno oštrije.

Ord je vršak: vršak koplja, oštar kraj. Fruma je početak ili vođa. Ordfruma je ishodišna točka, ono što stoji na čelu; staroengleski je koristi i za Boga kao stvoritelja i za vođu koji pokreće pothvat.

Usta dakle nisu samo mjesto odakle govor dolazi. Ona su njegov vršak: točka u kojoj ono što je postojalo samo kao misao postaje čin s posljedicama.

Ostatak strofe ostaje praktičan. Wisdomes wraþu, oslonac mudrosti: govor drži znanje na okupu, jer u usmenoj kulturi neizgovoreno znanje ne opstaje. Witena frofur, utjeha savjetnika: witan je bilo kraljevsko vijeće, a cijela njegova funkcija počivala je na usmenoj raspravi.

U čitanju

Os je poruka i trenutak u kojem ona stiže.

Označava točku prijelaza iz neizrečenog u izrečeno: dolazak savjeta, učitelj, vijest, rečenica koja iznova uređuje situaciju. Obično opisuje vanjski poticaj, često kroz usta druge osobe; pri odlučivanju često znači da će odgovor doći kao konkretna informacija, a ne kao unutarnji uvid.

Značenje riječi ordfruma to izoštrava: ovdje nije riječ o usputnom razgovoru, nego o prijelomnoj točki. Os se pojavljuje tamo gdje će izgovorena riječ promijeniti tijek događaja.

Čitanje povezano s nadahnućem (ideja koja stiže cjelovita) proizlazi iz starijeg značenja boga, a ne iz ove strofe, i predstavlja češću modernu upotrebu. Korisno je znati iz kojeg povijesnog sloja potječe pojedina nijansa.