Tarot

Igra prije nego što je postala proročište

Tarot je započeo kao zabava. Na dvorovima sjeverne Italije 1430-ih i 1440-ih godina, bogate obitelji poput Viscontija i Sforze iz Milana naručivale su ručno oslikane špilove trionfi, ili aduta, za kartašku igru koja se nije puno razlikovala od modernog bridža. Najstarije sačuvane karte, poput špila Visconti di Modrone koji se čuva na Yaleu, datirane su između 1437. i 1442. godine na temelju vodenih žigova u njihovom papiru. To su bili luksuzni predmeti: zlatni listići iza aduta i dvorskih figura, srebro iza brojčanih karata, oslikani članovima vladajućih kuća u tadašnjoj odjeći. Istrošenost na sačuvanim kartama pokazuje da su bile miješane i igrane, a ne samo čuvane na polici.

Struktura iz dva dijela koja i danas definira špil bila je prisutna od samog početka. Četiri boje (pehari, mačevi, štapovi i novčići) nosile su svakodnevne karte, a skupina od 21 numeriranog aduta plus nenumerirana Luda nalazili su se iznad njih. Ti aduti postali su Velika arkana; karte u bojama su Mala arkana. Najstariji sačuvani špil od 78 karata, Sola Busca, već je imao čudne, alkemijske prikaze daleko izvan okvira obične kartaške igre.

Kako je salonska igra postala proricanje sudbine

Prelazak s igre na proricanje dogodio se u Francuskoj. Godine 1781. pastor Antoine Court de Gébelin objavio je opsežnu povijest tvrdeći da su karte posljednji preživjeli fragment drevne egipatske mudrosti, izgubljena "Knjiga Thotha" prenesena kroz stoljeća. Ne postoje dokazi za ovu teoriju, ali stigla je tijekom europske zaluđenosti egipatskim starinama i održala se. Otprilike u isto vrijeme okultist Jean-Baptiste Alliette, pišući pod pseudonimom Etteilla, izdao je jedan od prvih priručnika za čitanje karata: fiksirao je značenje za svaku kartu, definirao raspored i uveo praksu čitanja obrnutih karata. Njih su dvojica pretvorili špil za igru u alat za proricanje sudbine.

Zlatna zora i Rider-Waite-Smith špil

Špil je svoj najsustavniji oblik dobio u viktorijanskoj Engleskoj. Eliphas Levi već je povezao 22 aduta s 22 slova hebrejske abecede i 22 staze kabalističkog Drveta života. Hermetički red Zlatne zore, osnovan u Londonu 1888. godine, tu je naznaku razvio u potpunu mrežu korespondencija. Mapirali su cijeli špil od 78 karata na Drvo života i fiksirali elementarnu shemu koju boje još uvijek nose: Štapovi - Vatra, Pehari - Voda, Mačevi - Zrak, Pentakli - Zemlja. Svaka boja proteže se od Asa do Desetke i ima četiri dvorske karte.

Ta je strogost zahtijevala nove slike. Godine 1909. član Zlatne zore Arthur Edward Waite i umjetnica Pamela Colman Smith objavili su Rider-Waite-Smith špil. Waite je zamijenio brojeve Snazi i Pravdi, premjestivši Snagu na VIII, a Pravdu na XI, kako bi se aduti uskladili sa zodijakom. Colman Smith učinila je nešto trajnije: ilustrirala je svaku kartu Male arkane s potpunom ljudskom scenom, a ne s pukim rasporedom simbola boja, što je razlog zašto se Osmica mačeva ili Desetka pehara može čitati na prvi pogled. Taj je jedini izbor apstraktnu okultnu zagonetku pretvorio u alat za pripovijedanje, i zato je RWS špil referenca koja se koristi diljem Tarot Academy.

Putovanje Lude

Čitane u nizu, Velika arkana priča jednu priču. Autorica Eden Gray nazvala ju je Putovanje Lude u 1970-ima. Luda, s brojem 0, kroči s litice u novi ciklus i prolazi kroz tri skupine od po sedam karata. Prva gradi vlastito ja, susrećući Čarobnjaka, Visoku svećenicu, Caricu, Cara i Hijerofanta. Druga se okreće prema unutra kroz krizu i sjenu, od Kola sreće preko Smrti i Vraga. Treća obnavlja, krećući se od rušenja Kule do nade Zvijezde i završavajući u Svijetu. Mitolog Joseph Campbell prepoznao je isti oblik i nazvao ga Junakovim putovanjem.

Moderni špil: projekcija i terapija

U dvadesetom stoljeću okultna se osnova opustila, a na njeno je mjesto došlo psihološko tumačenje. Carl Jung pripisivao je privlačnost karata ne nekoj skrivenoj moći, već arhetipovima izvučenima iz kolektivnog nesvjesnog. Za sekularne čitače, špil je bliži Rorschachovom testu: 78 otisnutih slika koje nemaju vlastitu moć, a korisne su jer dvosmislena, rezonantna slika poziva na projiciranje vlastite situacije na nju. Sve veći broj terapeuta koristi tarot na isti način, kao vizualni rječnik koji pomaže klijentu imenovati osjećaj, zadržati ga na sigurnoj udaljenosti i govoriti o njemu. U svakom slučaju, vrijednost je u čitaču, a ne u karti.

Ista otvorenost čini špil lakim za zloupotrebu. Na društvenim mrežama, kratka "kolektivna čitanja" oslanjaju se na Barnumov učinak, sklonost da čujemo nejasnu, laskavu izjavu kao da je napisana baš za nas. Iskusni čitači, kako ezoterični tako i sekularni, obično usmjeravaju pitanja prema unutra: manje "hoće li se oni vratiti", a više "što projiciram na ovo i što zapravo želim." To je špil u svom najkorisnijem obliku, stabilno ogledalo, a ne kristalna kugla.