Egipatski dekani u islamskome svijetu
Arapski prijenos
Kad su se egipatski hramovi zatvorili, trideset i šest dekana opstalo je kao slike u knjigama. Grčki popisi slika putovali su kroz sasanidsku Perziju i Indiju, ponovno se susreli u Bagdadu 9. stoljeća u Abu Mašarovu Velikom uvodu, postali talismanski recepti u Picatrixu i prešli u latinski i kastiljski u Toledu i na dvoru Alfonsa X.
- niza slika za svaki dekan
- 3
- lica, svako s planetarnim gospodarom
- 36
- Picatrix preveden na kastiljski
- 1256
Postaje prijenosa
Dekani su u arapsku astrologiju stigli već dvaput prevedeni, s grčkog na srednjoperzijski i na sanskrt. Ove kartice prate slike i vladare kroz svaku postaju, do Abu Mašarove sinteze, priručnika magova te latinskih i kastiljskih inačica.
Grčki popisi slika
Polazište je grčko. Teukro iz Babilona za svaki je dekan popisao likove zviježđa koja su izlazila s njim, paranatellonta, i samim dekanima dao slikovne oblike. Upravo su te popise, a ne egipatske zvjezdane satove, kasnije arapska, perzijska i indijska tradicija prepisivale i preoblikovale.
Perzijsko posredništvo
Sasanidski učenjaci prevodili su grčke astrološke knjige na srednjoperzijski, a Teukrov katalog vrlo je vjerojatno bio među njima. Slike su se usput mijenjale, dobivajući iransku odjeću i nove atribute. Arapski su pisci ishod poslije nazvali perzijskim nizom i smatrali ga samostalnim autoritetom uz grčki.
Indijske drekkane
Indijska astrologija preuzela je dekane iz grčkih priručnika kao drekkane, riječ posuđenu od grčkog dekanos. Yavanajataka i poslije Varahamihira opisuju lik za svaki od njih, poput naoružanog tamnog muškarca za prvi dekan Ovna. Njihovi vladari slijede triplicitet, pravilo različito od grčkoga.
Abu Mašarov Veliki uvod
Abu Mašarov enciklopedijski uvod u astrologiju, napisan u Bagdadu u 9. stoljeću, okupio je sve što se tada znalo o znakovima, uključujući i potpun prikaz dekana. Bio je najčitaniji arapski astrološki priručnik u srednjovjekovnoj Europi i glavni kanal za dekanske slike.
Tri neba za svaki dekan
Za svaki od trideset i šest dekana Abu Mašar je popisao što su Perzijanci, Indijci i Grci vidjeli da ondje izlazi. Ta se tri niza rijetko slažu; to su tri naraštaja prepisivanja jednog helenističkog izvora. Abu Mašar držao ih je jedan uz drugi, ne prisiljavajući ih u jednu sliku.
Lica i njihovi gospodari
Arapski su astrolozi svaki dekan nazivali licem, wajh, i davali mu planetarnog gospodara iz helenističkog sustava, silaznim kaldejskim redom od Marsa na početku Ovna. Lice je postalo najmanje od pet esencijalnih dostojanstava, iza znaka, egzaltacije, tripliciteta i termina.
Al-Biruni razvrstava sustave
Al-Birunijeva Knjiga pouke o počelima astrološkog umijeća iznosi lica s njihovim kaldejskim gospodarima i bilježi da Indijci dijele znakove na isti način, ali vladare dodjeljuju drukčije. To je jasan iskaz dvaju suparničkih sustava između kojih astrolozi i danas biraju.
Picatrix
Gajat al-hakim, Cilj mudraca, na latinskom poznat kao Picatrix, priručnik je astralne magije sastavljen u al-Andalusu. Među planetarnim i mjesečevim slikama navodi lik za svako od trideset i šest lica, s moćima kojima to lice upravlja, spreman za urezivanje.
Od slike do talismana
U magijskim tekstovima slika dekana bila je radni predložak. Urezan u pravi kamen ili metal u trenutku kad mu je nebo bilo naklonjeno, lik je trebao privući moć svog lica. Popisi slika koje su sastavili astrolozi postali su nacrti izrađivača talismana.
Na latinski
Veliki uvod preveden je na latinski dvaput u jednom desetljeću: Ivan Seviljski preveo ga je 1133., a Herman Dalmatin u skraćenoj inačici 1140. Slijedio je al-Kabisijev kraći uvod, s tablicom lica, koji je postao sveučilišni udžbenik.
Alfonsov dvor
Pod Alfonsom X. Kastiljskim Picatrix je 1256. preveden na kastiljski, a odatle na latinski. Kraljevi lapidariji, također izvedeni iz arapskih izvora, vežu kamenje uz znakove i njihove dijelove, pa su dekani u europsku magiju ušli istodobno kao slike i kao dragulji.
Hebrejski most
Početak mudrosti Abrahama ibn Ezre, napisan na hebrejskom sredinom 12. stoljeća, ponavlja Abu Mašarove slike dekana. Preveden je na francuski, a zatim ga je Pietro d'Abano u Padovi preveo na latinski, čime se otvorio drugi put kojim su slike stigle do talijanskih čitatelja i slikara.
Sastavljači, prevoditelji i priređivači
Astrolozi koji su na arapskom okupili slike dekana, prevoditelji koji su ih prenijeli na latinski, kastiljski i hebrejski te suvremeni znanstvenici koji su slike pratili unatrag do Egipta.
Abu Mašar al-Balkhi
Astrolog iz Horasana čiji je Veliki uvod sačuvao perzijske, indijske i grčke slike svih trideset i šest dekana i, u dvjema latinskim inačicama, postao standardni srednjovjekovni europski priručnik za njih.
Al-Kabisi
Astrolog na dvoru Sajfa al-Dawle, čiji je sažeti uvod, na latinskom poznat kao Alchabitius, navodio lica i njihove gospodare i stoljećima se predavao na europskim sveučilištima.
Abu Rajhan al-Biruni
Znanstvenik koji se bavio astronomijom, Indijom i kalendarima, a čija Knjiga pouke iz 1029. objašnjava lica i uspoređuje grčki i indijski način dodjeljivanja vladara dekanima.
Autor Picatrixa
Dugo se poistovjećivao s astronomom iz Córdobe Maslamom al-Madžritijem, što je danas odbačeno; neki noviji znanstvenici predlažu Maslamu ibn Qasima al-Qurtubija iz 10. stoljeća. Tko god bio, okupio je slike lica u priručnik magije.
Ivan Seviljski
Prevoditelj arapske astrologije na latinski čija je cjelovita inačica Velikog uvoda, dovršena 1133., zajedno s prijevodom al-Kabisija, latinskim čitateljima dala lica i njihove slike.
Herman Dalmatin
Prevoditelj koji je 1140. izradio skraćeni latinski Veliki uvod. Upravo je njegova inačica tiskana u Augsburgu 1489. s drvorezima dekanskih likova.
Abraham ibn Ezra
Pjesnik, komentator Biblije i astrolog čiji Početak mudrosti na hebrejskom ponavlja Abu Mašarove slike dekana i do latinskih je čitatelja stigao preko Pietra d'Abana.
Alfonso X. Kastiljski
Kralj čiji su prevoditelji Picatrix, astralne lapidarije i Alfonsove tablice preveli na kastiljski, što je najveći pojedinačni prijenos arapskoga zvjezdanog znanja u neki europski narodni jezik.
Franz Boll
Klasični filolog čija je Sphaera iz 1903. priredila Teukrove tekstove i pokazala da tri Abu Mašarova niza slika potječu od jednog grčkog izvornika, a na tom je rezultatu gradio Warburg.
David Pingree
Povjesničar egzaktnih znanosti koji je priredio Yavanajataku i latinski Picatrix te indijske likove drekkana pratio unatrag do grčko-egipatskih dekanskih slika.
Kako su dekani nadživjeli Egipat
Do kasne antike dekani su imali dva života. U hramovima su bili bogovi s imenima i svetištima, a u grčkoj astrologiji lica zodijačkih znakova od deset stupnjeva, svako s planetarnim vladarom i slikom. Kad su se hramovi zatvorili, prvi je život završio, a drugi se nastavio u knjigama. Sve što je srednjovjekovni svijet znao o dekanima potjecalo je iz tih knjiga, a gotovo ništa od toga nije došlo izravno iz grčkog. Put je vodio preko srednjoperzijskog i sanskrta, zatim u arapski, pa u latinski, kastiljski i hebrejski. Na svakoj postaji slike su se prepisivale, pogrešno čitale, ponovno crtale i dobivale nova značenja, a egipatski zvjezdani sat postao je skup nacrta za talismane čije podrijetlo nitko od onih koji su se njima služili nije mogao vidjeti.
Teukrove slike
Ključni je izvor grčki autor Teukro iz Babilona, koji je vjerojatno pisao oko prijelaza era. Njegov Babilon bila je utvrda kraj današnjeg Kaira, a ne mezopotamski grad. Teukro je, znak po znak i dekan po dekan, opisao zviježđa koja su izlazila uz svaki odsječak zodijaka, paranatellonta, služeći se istodobno egipatskim, grčkim i babilonskim zvjezdanim likovima. Neki od tih likova ne pripadaju nijednom zviježđu koje bi grčki astronom prepoznao; oni čine takozvanu stranu sferu, sphaera barbarica. Teukrov katalog dao je svakom dekanu mnoštvo slika, a lako ga je bilo prepisivati, skraćivati i prilagođavati. Upravo mu se to i dogodilo.
Preko Perzije i Indije
Pod sasanidskim kraljevima grčke su astrološke knjige prevođene na srednjoperzijski, a Teukrov je katalog vrlo vjerojatno bio među njima. Slike su usput poprimile iranske pojedinosti. Arapski su pisci tu perzijsku inačicu poslije smatrali zasebnim autoritetom. Drugi je ogranak krenuo na istok. Grčki priručnici stigli su u zapadnu Indiju u prvim stoljećima po. Kr., a Yavanajataka, sanskrtska stihovana obrada jednog grčkog djela, svakom dekanu daje lik. Sanskrtska riječ za dekan, drekkana, posuđena je od grčkog dekanos. Varahamihirin priručnik iz 6. stoljeća ponavlja te likove. Prvi dekan Ovna, na primjer, tamni je, žestoki muškarac crvenkastih očiju, s bijelim platnom svezanim oko struka, koji nosi sjekiru. David Pingree, koji je priredio Yavanajataku, tvrdio je da takvi likovi sežu do grčko-egipatskih dekanskih slika preoblikovanih za indijsku publiku.
Abu Mašarov Veliki uvod
Abu Mašar potjecao je iz Balkha u Horasanu i djelovao je u Bagdadu, gdje je sredinom 9. stoljeća napisao svoj Veliki uvod u astrološku znanost. To je sustavan prikaz znakova i njihovih podjela, a dekane obrađuje opširno. Za svaki od trideset i šest Abu Mašar je zapisao tri opisa: što su Perzijanci govorili da ondje izlazi, što su govorili Indijci i što Grci. Nije ih pokušao uskladiti. Perzijski i grčki niz navode mnoštvo likova koji izlaze, a indijski niz daje po jedan glavni lik za svaki dekan, blizak drekkanama Varahamihire. Filolog Franz Boll pokazao je 1903. da sva tri potječu iz istog helenističkog gradiva, ponajprije od Teukra, nakon stoljeća odvojenog prepisivanja. Abu Mašar je, ne znajući to, jedan uz drugi postavio isti tekst u tri prijevoda.
Riječi za dekan
Promjenjiva imena dekana bilježe njegovo putovanje. Grci su trideset i šest nazivali dekanoi, desetice, prema desetodnevnim tjednima egipatskog kalendara, a astrolozi su svaki od njih, kad je postao odsječak znaka od deset stupnjeva, nazivali i prosopon, lice. Sanskrt je grčku riječ posudio kao drekkana. Arapski su pisci preveli grčku zamisao, a ne grčki glas, pa su svaki odsječak nazivali wajh, lice, dok se al-Biruni služio posuđenim oblikom darijan kad je opisivao indijske dekane. Latinski je arapsku uporabu vratio kao facies, a srednjovjekovni latinski tekstovi rabe facies i decanus jedan uz drugi. Svaki je jezik sačuvao trag puta: sanskrtski i arapski oblik riječi dekanos upućuju unatrag na grčki, a arapska i latinska riječ za lice upućuje na helenistička lica znakova.
Lica kao dostojanstvo
Arapska je astrologija dekanu dala stručni naziv, wajh, lice (u množini wujuh), i stalno mjesto u nauku o planetarnim dostojanstvima. Planet je jak u svome znaku, u svojoj egzaltaciji, u svom triplicitetu, u svom terminu i, napokon, u svome licu. Lice je najslabije od tih pet, a kasniji srednjovjekovni sustavi bodovanja davali su mu najmanje bodova. Planetarni gospodar svakog lica bio je onaj kojega su mu dodijelili helenistički astrolozi: sedam planeta silaznim kaldejskim redom, Saturn, Jupiter, Mars, Sunce, Venera, Merkur, Mjesec, počevši od Marsa u prvom licu Ovna i kružeći oko zodijaka. Trideset i šest lica podijeljenih među sedam planeta ostavlja jedno viška, pa Mars vlada i posljednjim licem Riba i prvim licem Ovna. Arapski udžbenici poput al-Kabisijeva donosili su taj niz kao tablicu, i u tom je obliku stigao do svakog latinskog učenika astrologije.
Dva načina dodjele vladara dekanu
Indijski astrolozi dijelili su znak na isti način, ali su vladare davali po triplicitetu. Prvi dekan pripada gospodaru samog znaka, drugi gospodaru sljedećeg znaka istog elementa, a treći gospodaru posljednjeg. Al-Biruni, koji je indijsku astronomiju poznavao iz prve ruke, iznio je oba sustava u Knjizi pouke o počelima astrološkog umijeća, napisanoj 1029. Razlika je važna jer su oba sustava još u uporabi. Kaldejski red opstao je u zapadnoj tradiciji i u tarotskim pripisivanjima Zlatne zore, a red po triplicitetu javlja se u velikom dijelu suvremene popularne astrologije.
| Dekan | Kaldejski gospodar (lice) | Indijski gospodar (triplicitet) |
|---|---|---|
| Ovan 0–10° | Mars | Mars |
| Ovan 10–20° | Sunce | Sunce |
| Ovan 20–30° | Venera | Jupiter |
| Bik 0–10° | Merkur | Venera |
| Bik 10–20° | Mjesec | Merkur |
| Bik 20–30° | Saturn | Saturn |
| Blizanci 0–10° | Jupiter | Merkur |
| Blizanci 10–20° | Mars | Venera |
| Blizanci 20–30° | Sunce | Saturn |
Picatrix
Gajat al-hakim, Cilj mudraca, velik je priručnik astralne magije sastavljen u al-Andalusu. Dugo se pripisivao astronomu iz Córdobe Maslami al-Madžritiju, koji je umro oko 1007.; to se pripisivanje danas odbacuje. Djelo se obično datira u 11. stoljeće, iako ga neki noviji znanstvenici pripisuju Maslami ibn Qasimu al-Qurtubiju, Kordobljaninu iz 10. stoljeća. Među njegovim izvorima uz astrologe su i sabejsko, hermetičko i indijsko gradivo. Među popisima planetarnih i mjesečevih slika nalazi se lik za svako od trideset i šest lica, zajedno s onim čime to lice upravlja. Slike uglavnom slijede Abu Mašarov indijski niz. Prvo lice Ovna visok je tamni muškarac crvenkastih očiju, koji stoji u bijeloj odjeći opasanoj oko struka, gnjevan i snažan; lice označava snagu, visok položaj i smjelost. Lik je prepoznatljivo drekkana iz sanskrtskih priručnika, samo bez sjekire.
Kako se rabila slika lica
Picatrix slike ne shvaća kao opise neba, nego kao predloške. Opća teorija, opširno izložena, kaže da nebeska tijela šalju dolje moći i da lik izrađen pod pravim rasporedom, od prave tvari, može te moći primiti i zadržati. Slika lica urezana u prikladan kamen ili metal dok je odgovarajući dio zodijaka bio jak trebala je nositi utjecaj tog lica. U praksi Picatrix daje mnogo podrobnije postupke za planete i mjesečeve postaje nego za lica, ali time što je popisao trideset i šest slika s njihovim moćima, dekane je stavio na raspolaganje izrađivačima talismana. Dekani su se, u drukčijem obliku, vratili zaštitnoj ulozi koju su imali na egipatskim amuletima.
Latinske inačice u Toledu
Prevoditeljski pokret 12. stoljeća u Španjolskoj dvaput je preveo Veliki uvod na latinski. Ivan Seviljski dovršio je cjelovitu inačicu 1133., a Herman Dalmatin skraćenu 1140. Latinska riječ za dekan postala je facies, lice. Al-Kabisijev uvod, koji je Ivan Seviljski preveo kao djelo Alchabitiusa, postao je standardni osnovni udžbenik na europskim sveučilištima i sa sobom donio tablicu lica. Upravo je Hermanova inačica Abu Mašara tiskana u Augsburgu 1489. kod Erharda Ratdolta, s drvorezima dekanskih likova, prvim tiskanim slikama dekana.
Alfonso X. i kastiljski Picatrix
U Kastilji je dvor Alfonsa X. poticao prevođenje na narodni jezik. Picatrix je na kastiljski preveden 1256., a latinska inačica izrađena iz njega ubrzo je široko kružila u rukopisima. Kraljevi lapidariji, također izvedeni iz arapskih izvora, povezuju kamenje sa znakovima i njihovim dijelovima, tako da je čitatelj za određeni dio zodijaka mogao pronaći i dragulj i sliku. Od kastiljskog Picatrixa sačuvani su samo ulomci; europsku je magiju oblikovao latinski tekst, a njegovo kritičko izdanje koje je David Pingree priredio 1986. suvremeni je referentni tekst.
Hebrejski put u Italiju
Abraham ibn Ezra, španjolski židovski učenjak koji je posljednje godine proveo lutajući Italijom, Francuskom i Engleskom, sredinom 12. stoljeća napisao je niz astroloških rasprava na hebrejskom. Njegov Početak mudrosti uključuje slike dekana u Abu Mašarovu obliku. Krajem 13. stoljeća njegova su djela prevedena na francuski, a zatim ih je na latinski preveo Pietro d'Abano, padovanski liječnik i filozof. Kad je Aby Warburg likove dekana naslikane u Ferrari oko 1470. pratio unatrag do Abu Mašara, latinske inačice povezane s Pietrom d'Abanom bile su među tekstovima koje je uspoređivao. Ta se priča nastavlja na renesansnoj stranici ovog odjeljka.
Često postavljana pitanja
Kako su egipatski dekani dospjeli u arapsku astrologiju?
Neizravno. Grčki astrolozi u rimskom Egiptu, ponajprije Teukro, pretvorili su dekane u lica od deset stupnjeva sa slikama. Ti su grčki popisi pod Sasanidima prevedeni na srednjoperzijski, a na sanskrtu prilagođeni kao indijske drekkane. Arapski astrolozi u Bagdadu naslijedili su sve tri inačice, a Abu Mašar ih je u 9. stoljeću postavio jednu uz drugu u svom Velikom uvodu.
Koja su tri niza slika kod Abu Mašara?
Za svaki dekan Abu Mašar je zabilježio što su Perzijanci, Indijci i Grci govorili da ondje izlazi. Perzijski i grčki niz navode nekoliko likova koji izlaze, a indijski niz daje po jedan glavni lik za svaki dekan. Franz Boll pokazao je 1903. da sva tri potječu iz istog helenističkog gradiva, ponajprije od Teukra iz Babilona, nakon stoljeća odvojenog prepisivanja.
Što je lice u arapskoj astrologiji?
Drugi naziv za dekan: jedan od tri odsječka znaka od deset stupnjeva, na arapskom wajh, a na latinskom facies. Svako lice ima planetarnog gospodara, dodijeljenog silaznim kaldejskim redom počevši od Marsa u prvom licu Ovna. U nauku o esencijalnim dostojanstvima lice je najslabije od pet, iza znaka, egzaltacije, tripliciteta i termina.
Zašto neki astrolozi rabe drukčije vladare dekana?
Zato što su do nas došla dva sustava zajedno. Grčka i arapska tradicija dodjeljuju vladare po kaldejskom redu. Indijska astrologija dodjeljuje ih po triplicitetu: gospodar znaka, zatim gospodar sljedećeg znaka istog elementa, pa gospodar posljednjeg. Al-Biruni je 1029. opisao oba. Kaldejski red klasični je zapadni, a red po triplicitetu čest je u suvremenoj popularnoj astrologiji.
Što je Picatrix?
Priručnik astralne magije napisan na arapskom u al-Andalusu, s naslovom Gajat al-hakim, Cilj mudraca. Objašnjava kako se vjerovalo da slike izrađene pod pravim nebeskim uvjetima hvataju planetarne moći i donosi lik za svako od trideset i šest lica. Na dvoru Alfonsa X. preveden je 1256. na kastiljski, a zatim na latinski, na kojem je postao najpoznatiji priručnik astralne magije u Europi.
Tko je napisao Picatrix?
Nitko to ne zna pouzdano. Staro pripisivanje astronomu iz Córdobe Maslami al-Madžritiju, koji je umro oko 1007., napušteno je. Neki znanstvenici danas daju prednost Maslami ibn Qasimu al-Qurtubiju, Kordobljaninu iz 10. stoljeća, dok drugi zadržavaju datum u 11. stoljeću ne imenujući autora. Latinsko ime Picatrix pojavljuje se u prologu prijevoda kao ime sastavljača, a podrijetlo mu je nejasno.
Kako je u Picatrixu opisan prvi dekan Ovna?
Kao visok tamni muškarac crvenkastih očiju, koji stoji u bijeloj odjeći opasanoj oko struka, gnjevan i snažan. Za to se lice kaže da označava snagu, visok položaj i smjelost. Lik odgovara prvoj indijskoj drekkani Ovna, koja u sanskrtskim priručnicima nosi i sjekiru, a ponovno se pojavljuje na freskama u Ferrari i u Agrippinu popisu slika lica.
Kada su arapski tekstovi o dekanima prevedeni na latinski?
Uglavnom u Španjolskoj 12. i 13. stoljeća. Ivan Seviljski cijeli je Abu Mašarov Veliki uvod preveo 1133., a Herman Dalmatin izradio je skraćenu inačicu 1140. Al-Kabisijev uvod, s tablicom lica, preveden je u istom razdoblju. Picatrix je slijedio u 13. stoljeću, s arapskog na kastiljski 1256., a zatim na latinski.
Jesu li se dekani u islamskom svijetu rabili za talismane?
Za tu su svrhu bili popisani. Picatrix za svako lice daje sliku s moćima kojima upravlja, na načelu da lik urezan u prikladnu tvar pod pravim nebom može privući nebesku moć. Njegovi se praktični recepti više usredotočuju na planete i mjesečeve postaje, ali slike lica dale su predloške koje su kasniji europski magovi prepisivali.
Jesu li arapski astrolozi znali da dekani potječu iz Egipta?
Samo približno. Arapski izvori astrološko znanje općenito pripisuju Hermesu, Babiloncima, Perzijancima i Indijcima, a slike dekana do njih su stigle označene kao perzijske, indijske i grčke. Izravnu vezu s egipatskim zvjezdanim satovima rekonstruirali su suvremeni znanstvenici, od Bolla i Gundela do Neugebauera i Parkera, služeći se tekstovima koje srednjovjekovni astrolozi nikad nisu vidjeli.
Najnoviji članci
Otkrijte drevnu mudrost tarot karata i otključajte misterije svoje duhovne putanje. Naš blog je vaša vrata za razumijevanje bogate simbolike, značenja i praktičnih primjena tarot čitanja.