Magijske formule

Što se smatra formulom

Većina runskih natpisa čine imena. Nadgrobni spomenik imenuje pokojnika i osobu koja je podigla kamen; uporabni predmet imenuje vlasnika ili izrađivača. To je glavnina korpusa i u tome nema ničeg tajanstvenog.

Formula je nešto sasvim drugo: riječ koja se javlja na nepovezanim predmetima, u različitim regijama, kroz dugo vremensko razdoblje i u kontekstima koji nemaju ništa drugo zajedničko. Takvo ponavljanje ne može označavati osobna imena niti običan svakodnevni rječnik. Riječ je o ustaljenom izrazu koji obavlja određenu zadaću.

U korpusu Starijeg futharka pouzdano su utvrđene tri takve riječi:

alu, najčešća među njima, zabilježena na brakteatima, amuletima i grobnim urnama od Danske do Engleske. Etimološki je povezana s pivom i opijenošću, a time i s ekstatičnim stanjima te svijetom mrtvih.

laukaz, poriluk, ponekad skraćen na lauz ili na samo jednu runu. Lukovičaste biljke imale su stvarnu ulogu u germanskim predodžbama o zdravlju i rastu.

auja, sreća ili božanska naklonost.

To je cijeli popis. Tri riječi. Sve ostalo što se naziva runskom formulom znatno je mlađe, znatno rjeđe ili predstavlja suvremenu konstrukciju.

Čitljivo, a neprevedivo

Ovdje leži neugodno središte ove teme.

Riječ alu možemo pročitati. Rune su nedvosmislene, riječ je postojana na desecima predmeta, a njezina je etimologija razmjerno jasna. No ono što nitko ne može reći jest što se točno trebalo postići njezinim urezivanjem na grobnu urnu.

To nije praznina koju bi naprednija znanost mogla popuniti. Ne postoji nijedan tekst iz tog razdoblja koji bi objasnio tu praksu, jer iz tog doba uopće nema tekstova osim samih natpisa. Germanski svijet petog stoljeća prapovijesni je u doslovnom smislu: on prethodi vlastitim pisanim zapisima.

Sve što se navodi o svrsi riječi alu (zaštita, posvećenje, zazivanje ekstatičnih stanja ili spomen na obrednu ljevanicu) tek je zaključivanje na temelju etimologije i arheološkog konteksta. Neki su od tih zaključaka uvjerljivi, no nijedan ne predstavlja izravno povijesno svjedočanstvo.

Isto vrijedi i za cijelu ovu skupinu: imamo same riječi, ali nemamo upute za njihovu upotrebu.

Kameni kletvi

Dva spomenika u Blekingeu u južnoj Švedskoj pružaju najjači dokaz o vjerovanju da su rune mogle nešto činiti.

Kamen iz Björketorpa visok je 4,2 metra i nosi natpis na pranordijskom jeziku koji se obično čita: Ja, majstor runa, skrivam ovdje rune moći. Neprestano progonjen zlobom, osuđen na podmuklu smrt jest onaj tko razbije ovaj spomenik. Proričem propast.

Obližnji kamen iz Stentoftena nosi srodnu formulu kletve, uz još jednu osobitost: koristi runu Jera samostalno kao ideogram, koji označava dobru žetvu, a ne glas j. Taj pojedinačni detalj najčvršći je dokaz u cjelokupnom korpusu da su se rune mogle čitati kao pojmovi, a ne samo kao slova.

Ključna riječ na Björketorpu glasi ginnarunaz, što se obično prevodi kao rune moći ili silne rune. To je trenutak u kojem korpus govori o samome sebi: natpis koji opisuje što sam čini.

Veličina spomenika također je važna. Netko je izvadio iz kamenoloma, uspravio i ispisao kamen od četiri metra kako bi zaprijetio svakome tko bi u njega dirnuo. Što god ti ljudi vjerovali o samoj prijetnji, u nju su uložili golem trud.

Nizovi koje nitko ne može pročitati

Niz natpisa sadrži runičke sekvence koje ne tvore riječi ni u jednom poznatom jeziku, a odnos prema njima predstavlja najveću točku razilaženja u ovoj temi.

Amulet iz Lindholma, koštani predmet iz Švedske, dijelom glasi ek erilaz sa wilagaz hateka (ja, erilaz, nazivam se lukavim), a potom se nastavlja dugim nizom ponovljenih runa, uključujući niz od osam uzastopnih runa a te druge skupine znakova.

Držak koplja iz Kragehula u Danskoj donosi sličan obrazac: čitljiv početak iza kojeg slijedi ponavljanje.

Uobičajeno je tumačenje da su ti nizovi magijski: ponavljanje se shvaća kao pojačavanje snage, pridaje mu se brojčana vrijednost ili se smatra grafičkim prikazom izgovorene bajalice.

Uobičajeni prigovor glasi da nedešifrirano nije isto što i magijsko. Niz koji ne možemo pročitati može pripadati jeziku koji još nismo prepoznali, sustavu kratica koji je zaboravljen, vježbi pisara, pogrešci, ukrasu ili tek gesti magije pisma koja ne znači ništa određenije od poruke ovo je pismo. Pripisivanje niza magiji samo zato što ga ne znamo pročitati zabluda je s dugom poviješću u proučavanju drevnih pisama.

Oba stajališta zastupaju ozbiljni stručnjaci. Pošteno izvješće nalaže reći: ti su nizovi stvarni, namjerni, strukturirani i nerazumljivi.

Književne su formule znatno mlađe

Velik dio onoga što se danas širi kao runska magija potječe iz staronordijske književnosti, a ne iz natpisa, i tu razliku svakako valja imati na umu.

U spjevu Sigrdrífumál valkira podučava Sigurða runama pobjede, pivskim runama, porođajnim runama, morskim runama, runama za udove, runama govora i runama uma, uz upute gdje koju treba urezati. U Hávamálu Óðinn navodi osamnaest čarolija kojima vlada. U Skírnismálu Skírnir prijeti ženi urezivanjem rune þurs i još triju znakova. Bósa saga donosi Buslubæn, kletvu koja završava runskom zagonetkom.

Sve to potječe iz trinaestog stoljeća ili kasnijeg doba, zapisano na kršćanskom Islandu o mitskoj prošlosti, šest stotina do osam stotina godina nakon što je Stariji futhark izašao iz upotrebe.

To su prvorazredna svjedočanstva o tome što su srednjovjekovni Islanđani vjerovali o moćima runa. No to nisu dokazi o tome što su činili urezivači iz petog stoljeća, a stapanje tih dvaju izvora u jedno najčešća je pogreška u popularnoj literaturi o ovoj temi.

Što se pošteno može reći

Kratak sažetak, budući da je u ovoj temi samouvjereno pretjerivanje postalo pravilo.

Da: tri se riječi u starijem korpusu nedvojbeno ponavljaju kao formule. Dva monumentalna natpisa proklinju svakoga tko ih ošteti, a jedan od njih vlastite rune naziva silnima. Runa Jera koristi se kao ideogram na kamenu iz Stentoftena. Ponovljene i naslagane rune pojavljuju se na oružju i amuletima u obrascima koji djeluju namjerno. Srednjovjekovna islandska književnost potanko opisuje razrađenu runsku magiju.

Ne: nitko ne može prevesti stvarnu funkciju riječi alu. Iz razdoblja natpisa nije sačuvan nijedan tekst s uputama. Za nedešifrirane nizove nije dokazano da su magijski. Književna građa nije iz istog doba. U epigrafskom zapisu nema nijedne potvrđene formule za proricanje, iscjeljivanje ili ljubav, što god sage opisivale.

Korisno stajalište nalaže istodobno uvažiti i stvarne dokaze i praznine među njima, te jasno reći što pripada čemu.