ᚬ

Áss / Óss

bog iz roda Asa; ušće rijeke

Autoritet ili prag na kojem započinje putovanje

Sound
ą /ɑ̃/, /o/
Pozicija
4
Group
Freyrov ætt
Descended from
Stariji Futhark Ansuz (*ansuz, bog)
Short-twig form
ᚭ
Unicode
U+16AC
Vrijeme
Na ušću rijeke; početak plovidbe
Da / Ne
Da, pod tuđim autoritetom

Uspravno

  • bog
  • autoritet
  • Odin
  • nadahnuće
  • estuarij
  • prag
  • savjet
  • početak putovanja

In the rune poems

Óss er flæstra færða fǫr; en skalpr er sværða.

Ušće rijeke je put većine putovanja; ali korice pripadaju mačevima.

Norveška runska pjesma · Óss
Óss er algingautr ok ásgarðs jöfurr, ok valhallar vísi. Jupiter oddviti.

Odin je drevni Gautr, knez Ásgarða i vladar Valhalle. Jupiter; vođa.

Islandska runska pjesma · Óss

Across the scripts

ᚨ

Ansuz

Stariji Futhark

Prethodnik, rekonstruiran kao *ansuz, bog iz roda Asa, koji je nosio čisti glas /a/.

ᚬ

Áss / Óss

Mlađi Futhark

Znak je izgubio donju granu, a glas je postao nosni. Island je zadržao boga; Norveška je koristila istozvučnu riječ za ušće rijeke.

ᚩ

Os

Anglosaski Futhorc

U Engleskoj je glas prešao u /o/, a naziv je tumačen latinskim os (usta). Taj pomak čini engleski niz futhorcom, a ne futharkom.

Nosni samoglasnik

Uloga ove rune u Mlađem futharku je neobična i objašnjava promjenu njezina oblika.

Staronordijski jezik je imao nazalizirane samoglasnike kao ostatak nestalih nosnih suglasnika: kada bi n nestalo ispred drugog suglasnika, prethodni samoglasnik bi preuzeo nosni izgovor. Prvi gramatički spis, sastavljen na Islandu u 12. stoljeću od strane anonimnog autora radi prilagodbe latiničnog pisma islandskom jeziku, potanko opisuje ove nosne samoglasnike i predlaže da se označavaju točkom. Ovo djelo predstavlja jedan od najranijih fonoloških spisa na narodnom jeziku u Europi.

Runsko rješenje je nastalo ranije. Kada je niz smanjen na šesnaest znakova, stara runa a je zadržana za nosni samoglasnik, dok je Jera preoblikovana u ᛅ ár za čisti glas /a/. Tako je ovaj znak preuzeo nosni glas, a kasnije i zaobljeno /o/, dok je njegova izvorna glasovna vrijednost prešla na sasvim drugo slovo.

Island imenuje boga

Islandska strofa predstavlja najdojmljivije svjedočanstvo u čitavom korpusu runskih pjesama.

Zabilježena je u kršćanskoj zemlji, u rukopisima s kraja 15. stoljeća nadalje, oko četiri stotine pedeset godina nakon pokrštavanja Islanda. I ona Odina imenuje bez okolišanja: algingautr, drevni Gautr (jedno od njegovih pjesničkih imena), knez Ásgarða i vladar Valhalle.

Usporedba s drugim tradicijama pokazuje jasan kontrast. Staroengleska pjesma veže naziv za latinsko os (usta) i sastavlja stihove o govoru. Norveška pjesma bira istozvučnu riječ za ušće rijeke. Obje tradicije zaobilaze pogansko božanstvo; Island o njemu govori sasvim otvoreno.

Ova činjenica ima iznimnu povijesnu vrijednost. Ona služi kao najjači dokaz da je izvorni naziv rune doista označavao božanstvo, jer potječe iz jedinog izvora koji nije imao nikakav razlog da ga izmisli.

Latinska glosa potom donosi vlastitu usporedbu, povezujući Odina s Jupiterom umjesto s Merkurom. Rimski pisci, uključujući Tacita, poistovjećivali su vrhovnog germanskog boga s Merkurom; islandski se pjesnik ipak odlučuje za kralja bogova.

Norveška bira ušće rijeke

Norveška riječ óss znači ušće rijeke, a strofa je sasvim praktična: ušće rijeke je put većine putovanja.

Za društvo čija su se naselja nalazila u dubini fjordova i čiji su putevi vodili preko vode, ovo je bila svakodnevna istina. Ušće rijeke predstavlja mjesto gdje plovidba započinje i završava, gdje brodovi pristaju uz obalu i gdje nastaju sajmišta. Naziv Osla čuva ovaj korijen, baš kao i staronordijsko óss u mnogim nazivima mjesta.

Drugi stih o tome da korice pripadaju mačevima služi metrici pjesme (fǫr u rimi sa sværða), iako su tumači pokušavali povezati korice i ušće kao dva otvora koja nešto zadržavaju u sebi.

Tako ista runa u dvije susjedne zemlje označava boga i zemljopisno obilježje. Norveška nije bila bezbožna, već praktična: ušće rijeke predstavlja opipljiv objekt na koji učenik može pokazati rukom.

U čitanju

Oba se tumačenja spajaju u istoj praktičnoj misli: vanjska sila koja nosi autoritet određuje smjer daljnjeg puta.

U islandskom shvaćanju to je savjet, nadahnuće ili smjernica koja nosi veliku težinu. Odin je bog pjesništva, samih runa i znanja stečenog žrtvom: visi devet noći na drvetu i daje oko pokraj svetog izvora. Áss u značenju Odina ne donosi laku utjehu, već spoznaju koja ima svoju cijenu.

U norveškom shvaćanju runa označava prag: točku početka putovanja, trenutak kada se čovjek prepusti ruti i kada matica preuzme vodstvo.

U otvaranju runa obično ukazuje na vanjski autoritet: utjecajnu osobu, ustanovu ili odluku donesenu iznad razine pitača. Norveška nijansa precizira poruku kada se pitanje tiče pravog trenutka, a ne moći: ovo je ušće, i putovanje počinje ovdje.

Kao slovo

Oblik s dugim granama izgleda kao ᚬ; inačica s kratkim granama ᚭ svodi bočni potez na mali izdanak.

Tijekom vremena zvučna vrijednost rune pomaknula se od nosnog glasa prema čistom /o/, pa je u srednjem vijeku služila uglavnom kao slovo o. Reforme točkastih runa u 11. i 12. stoljeću osigurale su Skandinaviji jasniji sustav samoglasnika i učinile ovu razliku konačnom.

Questions to sit with

  • Čiji autoritet u stvarnosti donosi odluku u ovoj situaciji?
  • Nalazite se na ušću rijeke, a ne na otvorenom moru: kojem se smjeru namjeravate prepustiti?
  • Odin plaća visoku cijenu za svoje znanje: što bi ova spoznaja koštala vas?

Često postavljana pitanja

Na Islandu ona označava boga, točnije Odina: drevnog Gautra, kneza Ásgarða i gospodara Valhalle. U Norveškoj se isti znak čitao kao óss, ušće rijeke, opisano kao početak većine putovanja. Oba su značenja povijesno zabilježena; dvije su zemlje vezale naziv za različite pojmove.

Točan razlog nije poznat, ali je činjenica iznimna: rukopisi potječu s kraja 15. stoljeća, oko četiri stotine pedeset godina nakon pokrštavanja Islanda. Dok je staroengleska tradicija svela naziv na usta, a norveška na riječno ušće, islandska otvorenost služi kao najjači dokaz da je izvorno ime rune doista pripadalo božanstvu.

Staronordijski jezik je imao nazalizirane samoglasnike nastale nakon nestanka nosnih suglasnika. Pri skraćivanju niza na šesnaest runa stara runa a je određena za nosni glas, dok je Jera postala ᛅ ár za čisti glas /a/. Prvi gramatički spis iz 12. stoljeća potanko opisuje ove nosne samoglasnike.

Zato što islandski pjesnik uspoređuje Odina s vrhovnim bogom rimskog panteona. To je značajan izbor: antički pisci, uključujući Tacita, poistovjećivali su glavnog germanskog boga s Merkurom. Glose u pjesmi dosljedno primjenjuju ovaj usporedni pristup, spajajući primjerice Þursa sa Saturnom, a Týra s Marsom.

Riječ je o istoj runi pod dva tradicionalna naziva. Áss znači bog iz roda Asa u islandskoj tradiciji; óss znači ušće rijeke u norveškoj. Riječi su bile dovoljno slične po izgovoru da služe kao mnemotehnički homofoni u učenju runskog pisma.

Mlađi futhark

Najnoviji članci

Otkrijte drevnu mudrost tarot karata i otključajte misterije svoje duhovne putanje. Naš blog je vaša vrata za razumijevanje bogate simbolike, značenja i praktičnih primjena tarot čitanja.