Sedam čakri i još pet

Što je energetski centar

Svaki od ovih centara točka je duž tjelesne osi u kojoj se praksa usredotočuje. Srednjovjekovni tekstovi opisuju ih kao lotose: određeni broj latica, pri čemu svaka nosi sanskrtsko slovo, sjemenski slog u središtu, element, životinju i božanstvo zaštitnika. Ništa od toga nije ukras. Broj latica služi praktičaru da prepozna u kojem se centru nalazi, dok slova daju strukturu recitiranju.

Sedam je broj koji svi uče. Šest je broj koji tekstovi obično navode, pri čemu se sahasrara broji zasebno jer leži izvan niza, a ne na njegovu vrhu. Ta razlika opstaje u izrazima većine sanskrtskih izvora: shat-chakra, šest kotača, uz lotos s tisuću latica iznad njih.

Stare i nove korespondencije

Slijed elemenata postojan je u svim izvorima: zemlja, voda, vatra, zrak, prostor, a zatim dva centra izvan elemenata. Jednako su postojani i brojevi latica, koji u donjih šest čakri daju zbroj od pedeset, po jedna za svako slovo sanskrtske abecede. Isto vrijedi i za sjemenske zvukove LAM, VAM, RAM, YAM i HAM.

Boje zahtijevaju oprez jer tekstovi opisuju dvije različite stvari, a moderni popisi treću. Yantra svakog centra, geometrijski lik koji nosi element, ima stalnu boju: žuti kvadrat za zemlju, bijeli polumjesec za vodu, crveni trokut za vatru, dimni heksagram za zrak, bijeli krug za prostor. Latice su obojene zasebno i drukčije: grimizne u korijenu, cinober u sakralnom dijelu, plavocrne poput kišnog oblaka na pupku, ponovno cinober u srcu, dimnoljubičaste u grlu, bijele na čelu.

Duga nije ni jedno od toga. Crvena, narančasta, žuta, zelena, nebeskoplava, indigo i ljubičasta spojene su u dvadesetom stoljeću povezivanjem sedam centara sa sedam spektralnih pojasa. Sustav je zaživio jer ga je lako zapamtiti i nacrtati. Povezivanje sa žlijezdama nastalo je na isti način, iz knjige C. W. Leadbeatera iz 1927. godine i njezina čitateljstva.

Sva tri sloja navedena su na svakoj stranici, jasno označena prema onome što predstavljaju.

Nije jedan sustav, već mnogi

Christopher Wallis i drugi stručnjaci za tantričke izvore ističu važnu činjenicu: u tekstovima su ovi centri propisani, a ne opisni. To nisu tjelesni organi koji čekaju da ih se pronađe i odblokira, već predlošci za praksu: mjesta gdje se polaže slog, vizualizira božanstvo i zadržava pažnja. Zato različite tradicijske linije propisuju različit broj centara, četiri, pet, šest, devet, dvanaest, dvadeset i jedan, a da pritom nijedna od njih nije u krivu. Broj prati samu praksu.

Budistička tantra zadržava samu ideju, ali mijenja gotovo svaki detalj. Tibetanska vajrayana radi s pet kotača umjesto sedam, s vlastitim brojem latica (trideset i dvije na tjemenu, šesnaest u grlu, osam u srcu, šezdeset i četiri na pupku, trideset i dvije u bazi), središnjim kanalom zvanim avadhuti umjesto sushumne, te srcem umjesto glave kao sjedištem uma. Praksa unutarnje vatre, tummo, u centru pupka pokretačka je snaga Šest joga Narope.

Tradicija natha uvodi još jednu drukčiju os. Gorakhnathova Siddha Siddhanta Paddhati navodi šesnaest adhara, točaka tjelesnog oslonca od nožnih palaca i gležnjeva preko međice, pupka i nepca, koje služe za uzemljenje i lokaliziranu koncentraciju. Adhare su sidra, a čakre kotači. Razlikovanje tih dvaju pojmova jedna je od jasnijih distinkcija u starijoj literaturi.

Pet centara koji nisu ušli na popis

Bindu, hrit, lalana, manas i soma nisu nepoznati centri. Spominju se u Hatha Yoga Pradipiki, Shiva Samhiti i njihovim komentarima, a o njima ovise i posebne prakse: khechari mudra služi tome da se dosegne lalana, dok je bhakti praksa smještena u hritu. Iz opće poduke ispali su zato što je sedam uredan broj te zato što je teozofska sinteza, koja je donijela čakre na Zapad, polazila od modela sa sedam centara.

Ovdje su uključeni zato što karta koja prikazuje samo najpoznatije ceste nije prava karta.