Egipatski dekani

Dekani kao bogovi

Trideset i šest dekana bili su božanski od samoga početka, ispisivani sa znakom boga čak i kada su služili kao zvijezde za mjerenje sati. Tijekom dva tisućljeća dobili su životopis u Knjizi o Nut, vlastita tijela na hramskim stropovima, ulogu među glasnicima kuge i zaštite te naposljetku mjesto demona u magijskim spisima kasne antike.

36
imenovanih zvjezdanih bogova
70
dana skrivenih svake godine
380. pr. Kr.
Naos dekada

Božanski put dekana

Od zvijezda sata ispisanih znakom boga do opasnih sila s noževima i lavljim glavama: spomenici i zamisli koji su zvjezdani kalendar pretvorili u družinu bogova.

✨

Bogovi s prvih popisa

Asjut i Srednji Egipat oko 2100. pr. Kr.

Na najranijim tablicama s poklopaca lijesova imena dekana već nose determinativ boga. Dekani su bili božanski i dok su još bili oznake sati, a poklopci koji ih navode prikazuju i Nut, božicu neba preko čijega tijela putuju.

🌟

Sopdet i Sah

predvodnici od Starog kraljevstva nadalje

Sirijus je bio Sopdet, poistovjećena s Izidom, a Orion Sah, poistovjećen s Ozirisom. Spomenuti u Tekstovima piramida i nacrtani kako stoje u barkama na Senenmutovu stropu, njih su dvoje cijeloj družini dekana dali značaj božanske obitelji na putu.

⚱️

Smrt u Duatu

Abidos i Teba od oko 1290. pr. Kr. nadalje

Knjiga o Nut, uklesana u kenotafu Setija I. i u grobnici Ramzesa IV., pripovijeda kako svaki dekan zalazi, provodi sedamdeset dana u kući balzamiranja, pročišćava se i ponovno se rađa na istoku. Demotski komentar iz rimskoga doba pokazuje da su je svećenici još proučavali.

📜

Obitelji popisa

grobnice i hramovi od Novoga kraljevstva do rimskoga doba

Ne postoji jedan kanon trideset i šestorice. Neugebauer i Parker razvrstali su popise u obitelji poput skupina Senenmut, Seti I. i Tanis, svaku s vlastitim redoslijedom i pravopisom. Sah i Sopdet stalni su; mnoga druga imena dolaze i odlaze.

⏳

Vodeni sat iz Karnaka

Karnak oko 1380. pr. Kr.

Izrađena pod Amenhotepom III. i obično nazivana najstarijom sačuvanom klepsidrom, alabasterna posuda iznutra označava noćne sate, a izvana nosi nebo: dekane, planete i sjeverna zviježđa. Bogovi koji su vladali vremenom uklesani su na napravu koja ga je mjerila.

🛶

Likovi u barkama

Edfu, Dendera i Esna od kasnoga razdoblja do rimskoga doba

Kasni spomenici svakom dekanu daju tijelo: sa zmijskom, lavljom, ovnovom ili sokolovom glavom, okrunjeno zvijezdom ili diskom, često kako stoji u barci, ponekad naoružano noževima. Kad je svaki dekan dobio vlastitu sliku, mogao se uklesati u kamen ili opisati u čaroliji.

🦁

Izaslanici Sehmet

hramska teologija 1. tisućljeće pr. Kr.

Kasni tekstovi povezuju dekane s glasnicima i koljačima Sehmet, božice lavice koja donosi kugu. Svaki je dekan, vladajući svojim desetodnevljem, mogao poslati bolest ili je zadržati. Koliko su se te dvije skupine poistovjećivale, stručnjaci i dalje raspravljaju.

⚠️

Pet dana izvan godine

kalendar kraj godine

Trideset i šest dekana po deset dana pokriva 360 dana, pa pet epagomenalnih dana ostaje izvan njihove skrbi. To su bili rođendani Ozirisa, Horusa, Seta, Izide i Neftide, a ujedno i najopasniji dani u godini, kad su zaštitne čarolije bile najpotrebnije.

🏛️

Naos dekada

Saft el-Henna i Abu Qir 380.–362. pr. Kr.

Svetište Nektaneba I. koje godinu izlaže dekan po dekan, sa slikom svakoga i njegovim djelovanjem u njegovih deset dana. Razbijeno i djelomice potonulo u zaljevu Abu Qir, ponovno je sastavljeno u publikaciji iz 2008. od dijelova u Louvreu i Aleksandriji.

🌌

Procesije nad glavom

Gornji Egipat ptolemejsko i rimsko doba

Na kasnim hramskim stropovima dekani u procesiji prolaze preko tijela božice neba, često u pojasima uz planete i, do rimskoga doba, uz zodijačke znakove. Prikazani su kao božanska posada na djelu koja upravlja satima, a ne kao zvjezdana karta.

🔤

Imena u grčkom ruhu

helenistički Egipat od 2. st. pr. Kr. nadalje

Grčki su astrolozi s dekanima preuzeli i njihova imena, a Hefestion iz Tebe navodi njih trideset i šest. Sopdet je postala Sotis, a zmija Hnoubis s ljekovitih gema obično se izvodi od Kenmeta. Mnoga su kasnija imena posve izgubila egipatske korijene.

😈

Od bogova do demona

istočno Sredozemlje 1.–5. stoljeće po. Kr.

U Salomonovu testamentu trideset i šest dekana postaju duhovi tame koje kralj veže, a svaki priznaje bolest koju uzrokuje. Celzo, kojega navodi Origen, Egipćanima pripisuje trideset i šest demona koji dijele tijelo. Stari su bogovi zadržali svoj broj i moć nad bolešću.

Kraljevi, graditelji i suvremeni čitatelji

Vladari čiji spomenici nose dekanske bogove te znanstvenici koji su ih prikupili, priredili i ponovno sastavili.

Amenhotep III.

vladao oko 1390.–1352. pr. Kr. Teba

Kralj pod kojim je izrađen vodeni sat iz Karnaka, čija vanjska površina nosi uklesane dekane, planete i sjeverna zviježđa oko instrumenta koji je mjerio noć.

Seti I.

vladao oko 1290.–1279. pr. Kr. Abidos

Kralj Devetnaeste dinastije čiji kenotaf u Abidosu čuva Knjigu o Nut, traktat koji opisuje godišnju smrt, pročišćenje i ponovno rođenje dekana duž tijela božice neba.

Ramzes IV.

vladao oko 1155.–1149. pr. Kr. Dolina kraljeva

Kralj Dvadesete dinastije čiji strop pogrebne komore nosi drugi prijepis Knjige o Nut, s božicom neba svijenom nad sarkofagom i dekanima na njihovu putu.

Nektanebo I.

vladao 380.–362. pr. Kr. Saft el-Henna

Osnivač Tridesete dinastije, jedne od posljednjih domaćih egipatskih kraljevskih kuća, koji je naručio Naos dekada s njegovim prikazom sila godine, dekan po dekan.

Heinrich Brugsch

1827.–1894. Njemačka i Egipat

Egiptolog čiji je Thesaurus Inscriptionum Aegyptiacarum skupio astronomske natpise, među njima i popise dekana, u jednu od prvih sustavnih zbirki na kojima su znanstvenici mogli raditi.

Otto Neugebauer i Richard A. Parker

1899.–1990. i 1905.–1993. Sjedinjene Američke Države

Priređivači djela Egipatski astronomski tekstovi, koji su popise dekana razvrstali u obitelji i izložili svjedočanstva o redoslijedu, imenima i likovima dekana, spomenik po spomenik.

Christian Leitz

20.–21. stoljeće Njemačka

Egiptolog iz Tübingena čije su studije zvjezdanih satova i opasnih bogova hramske teologije smjestile dekane među zaštitne i prijeteće sile kasne egipatske religije.

Alexandra von Lieven

21. stoljeće Njemačka

Egiptologinja čije je izdanje Knjige o Nut iz 2007., zajedno s demotskim komentarima, standardna suvremena obrada teksta koji opisuje smrt i ponovno rođenje dekana.

Anne-Sophie von Bomhard

21. stoljeće Francuska

Autorica publikacije iz 2008. koja je na papiru ponovno spojila raspršene dijelove Naosa dekada i njegov tekst, dekan po dekan, pročitala kao most između egipatskoga znanja o nebu i astrologije.

Joachim Friedrich Quack

20.–21. stoljeće Njemačka

Egiptolog iz Heidelberga koji je istražio put dekana od hijeroglifskih i demotskih izvora do grčke astrologije i magije, prateći kako su im se usput mijenjala imena i uloge.

Zvijezde-bogovi od samoga početka

Dekani nikada nisu bili samo zvijezde za mjerenje sati. Čak i na poklopcima lijesova iz Srednjega kraljevstva, gdje služe kao oznake sati, trideset i šest dekana ispisano je sa znakom zvijezde i determinativom boga, a tablice dijele poklopac s likovima božice neba Nut i drugih božanstava. Za Egipćanina nije bilo proturječja između zvijezde koja pokazuje sat i zvijezde koja je živa sila. Nebo je bilo napučeno, a bića koja su ga prelazila svake noći bila su bogovi čije je pravilno kretanje održavalo red svijeta. Ono što se promijenilo tijekom dvije tisuće godina bila je vrsta božanstva kakvima su se dekani smatrali: u početku članovi uredne posade neba, poslije sile s vlastitom ćudi, oružjem i sposobnošću da žive udare bolešću. Ova stranica prati tu drugu putanju, koja je započela u hramskoj teologiji, a završila na popisima demona u kasnoj antici.

Sopdet i Sah na čelu

Dva su dekana stajala iznad ostalih. Sopdet, zvijezda Sirijus, poistovjećivala se s Izidom, a Sah, sjajne zvijezde Oriona, s Ozirisom. Oboje se pojavljuju već u Tekstovima piramida iz Staroga kraljevstva, mnogo prije dekanskih tablica, kao nebeski oblici božanske obitelji preminuloga kralja. Na stropu Senenmutove grobnice u Deir el-Bahariju, oslikanome oko 1470. pr. Kr., Sah i Sopdet nacrtani su kao likovi koji stoje u čamcima, dok je većina njihovih drugova navedena samo imenima. Taj je par bio važan za čitavu skupinu. Budući da su najvažniji dekani bili Izida i Oziris u svojim zvjezdanim oblicima, i ostali su shvaćani kao bogovi iste vrste, koji putuju istim putem zalaska, skrivenoga prolaska i povratka koji je mit o Ozirisu dao svome središnjem liku.

Sedamdeset dana smrti

Najpotpuniji prikaz života dekana donosi Knjiga o Nut, kozmološki traktat uklesan u kenotafu Setija I. u Abidosu i ponovno na stropu pogrebne komore Ramzesa IV. u Dolini kraljeva. Božica neba Nut savija se nad zemljom, a dekani putuju duž njezina tijela. Svaki zalazi na zapadu, ulazi u Duat i ostaje skriven sedamdeset dana. Za to se vrijeme kaže da boravi u „kući balzamiranja“, gdje se pročišćava poput mumije, prije nego što se ponovno rodi na istočnome obzoru. Tekst to tretira kao uobičajeni život zvijezde, a ne kao nesreću: smrt i ponovno rođenje jesu ciklus koji pokreće godinu. Demotski komentar Knjige o Nut, sačuvan na papirusima iz rimskoga doba, pokazuje da su svećenici proučavali i tumačili taj traktat više od tisuću godina nakon što su ga Setijevi klesari uklesali u kamen.

Obitelji popisa

Nikada nije postojao samo jedan službeni popis trideset i šestorice. Popisi dekana na stropovima Novoga kraljevstva, kasnijim sarkofazima i ptolemejskim hramovima razlikuju se po redoslijedu, pravopisu, a katkad i po tome koje zvijezde uključuju. Otto Neugebauer i Richard Parker razvrstali su sačuvane popise u obitelji, nazvavši svaku po karakterističnome spomeniku, među kojima su obitelji Senenmut, Seti I. i Tanis. Neka se imena ponavljaju gotovo posvuda: Sah i Sopdet te skupina oko Kenmeta i Henteta, imena koja se pojavljuju u nekoliko oblika s prefiksima koji znače otprilike „onaj prije“ i „onaj poslije“. Druga se imena pojavljuju u jednoj obitelji, a u drugoj ne. Ta raznolikost odražava stvarne astronomske probleme, jer se popis prilagođen jednomu stoljeću pomicao u odnosu na kalendar u sljedećem, no također pokazuje da su dekani postali teološki katalog koji je svaka radionica prepisivala iz vlastitih izvora.

Bogovi na vodenome satu

Dekani nisu napustili mjerenje vremena kada su postali bogovi; te su dvije uloge tekle usporedno. Alabasterni vodeni sat izrađen pod Amenhotepom III. i pronađen u Karnaku, koji se obično opisuje kao najstarija sačuvana klepsidra, mjeri sate vodom koja istječe kroz otvor pri dnu. Njegova vanjska stijenka nosi nebo: dekane, planete i sjeverna zviježđa, uklesane u registrima oko posude. Unutrašnjost označava sate noći za svaki mjesec. Instrument je praktičan, no bogovi na njegovoj površini nisu ukras. Sat je radio upravo zato što su se dekanski bogovi kretali kako jesu, a prikazivanje njihova lika na posudi stavljalo je uređaj pod njihovu vlast.

Kako su dekani prikazivani

U Novome kraljevstvu većina dekana jesu samo imena u stupcima. U kasnome razdoblju i pod Ptolemejevićima oni dobivaju pojedinačna tijela. Na hramskim stropovima u Edfuu, Denderi i Esni te na kasnim sarkofazima svaki je dekan prikazan kao zaseban lik, često kako stoji u čamcu i nosi krunu sa zvijezdom ili sunčevim diskom. Mnogi su hibridni: sa zmijskom, lavljom, ovnovom ili sokolovom glavom, neki nose noževe ili lukove, a neki sjede kao mumiformni bogovi. Slike variraju od spomenika do spomenika, baš kao što su varirala i imena, no načelo je bilo utvrđeno. Svaki je dekan sada imao prepoznatljiv oblik koji se mogao uklesati, oslikati, urezati u dragi kamen ili opisati u tekstu. Upravo je taj običaj da svaki dekan dobije vlastiti lik poslije omogućio uporabu dekana u grčkoj, arapskoj i renesansnoj magiji, gdje je sve ovisilo o tome da se reproducira pravi lik.

Izaslanici božice Sehmet

Od prvoga tisućljeća pr. Kr. dekani se sve češće pojavljuju među opasnim silama egipatskoga svijeta. Tekstovi kasnoga i ptolemejskog razdoblja povezuju ih s glasnicima i koljačima Sehmet, božice lavice čiji je gnjev mogao donijeti kugu. Ta su bića izvršavala božansku kaznu, a za dekane, od kojih je svaki bio odgovoran za dio godine, smatralo se da mogu poslati bolest tijekom svojih deset dana ili je zadržati. Zaštitni obredi bili su upućeni njima, a amuleti i magijski tekstovi navodili su ih imenom. Znanstvenici raspravljaju o tome u kojoj su mjeri sami dekani bili poistovjećeni sa Sehmetinim izaslanicima, a u kojoj su jednostavno činili jednu skupinu zaštitnika i napadača među mnogima, pa taj odnos ne valja preuveličavati. Ono što je jasno jest smjer kretanja: zvijezde koje su označavale sate postale su bogovi čija je pozornost mogla biti pogibeljna.

Dani izvan godine

Dekanski je kalendar pokrivao 360 dana. Građanska je godina imala 365, a pet dodatnih dana, epagomenalni dani, stajalo je izvan brojanja. Bili su to rođendani Ozirisa, Horusa, Seta, Izide i Neftide, a ujedno i vrijeme posebne opasnosti, kada je godina bila nezaštićena i smatralo se da su izaslanici božice Sehmet najaktivniji. Sačuvani su tekstovi za zaštitu tijekom tih dana, koji zazivaju bogove kako bi spriječili da se kraj godine pretvori u razdoblje pošasti. Položaj dekana u tome vjerovanju vrlo je rječit: svaki je dekan čuvao ili ugrožavao vlastitih deset dana, a pet dana kojima nije vladao nijedan dekan bili su najopasniji od svih.

Nebo nad mrtvima

Dekani nikada nisu napustili pogrebno okruženje u kojemu su se prvi put pojavili. Od Novoga kraljevstva do rimskoga doba lijesovi, sarkofazi i grobne komore postavljali su božicu neba Nut iznad tijela pokojnika, a dekani često putuju preko nje kao što to čine na hramskim stropovima. Značenje se promijenilo od tablica Srednjega kraljevstva. One su pokazivale noćne sate preminulomu koji bi ih trebao; kasniji prikazi okružuju mrtvoga bogovima čiji je vlastiti ciklus zalaska, skrivenoga prolaska i ponovnog rođenja obećavao isto i za njega. Osoba pokopana pod Nut i njezinim dekanima bila je smještena unutar obrasca Knjige o Nut, pridružujući se zvijezdama koje umiru na zapadu i ponovno izlaze na istoku. Sarkofazi visokih dužnosnika iz kasnoga i ptolemejskog razdoblja to pomno naglašavaju, dajući dekanima njihova imena i pojedinačne likove, a do rimskoga doba lijesovi iz Tebe mogli su spojiti Nut, dekane i grčki zodijak u jedinstveno oslikano nebo. Kroz čitavo to razdoblje dekani u grobnici zaštitnici su i pratitelji mrtvih, uloga koja stoji usporedno s njihovom opasnijom naravi među živima.

Naos dekada

Najjasniji spomenik dekana kao aktivnih sila jest svetište izrađeno pod Nektanebom I., kraljem Tridesete dinastije koji je vladao od 380. do 362. pr. Kr. Naos dekada, isklesan za hram u Saft el-Henni u istočnoj Delti, poslije je razbijen. Jedan se dio nalazi u Louvreu još od devetnaestoga stoljeća; drugi su dijelovi izvučeni iz zaljeva Abu Qir blizu Aleksandrije, posljednji od njih zahvaljujući podvodnim timovima Francka Goddija oko 2000. godine. Spojeno u publikaciji Anne-Sophie von Bomhard iz 2008., svetište prikazuje godinu dekan po dekan. Za svako desetodnevno razdoblje prikazuje lik dekana i opisuje što dekan čini u svoje vrijeme, pri čemu se veći dio odnosi na udaranje neprijatelja, širenje ili sprečavanje smrti te zaštitu Egipta. To je jedan od najranijih tekstova koji svaki dekan tretira kao silu čiji se utjecaj na ljudske poslove mogao očitavati razdoblje po razdoblje, što je korak prema astrološkoj uporabi dekana koju će dovršiti helenistički pisci.

Egipatska imena u grčkome izgovoru

Kada su astrolozi koji su govorili grčki u Egiptu preuzeli dekane, preuzeli su i njihova imena, ispisana grčkim alfabetom i izlizana tijekom prijenosa. Hefestion iz Tebe i drugi grčki autori donose popise trideset i šest dekanskih imena, po tri za svaki znak, a neka se još uvijek mogu pratiti sve do njihovih egipatskih izvornika. Sotis je Sopdet. Zmija s lavljom glavom Hnoubis ili Hnoumis, urezana na mnogim ljekovitim gemama, obično se izvodi iz imena Kenmet, premda su je pojedini znanstvenici povezivali s bogom ovnom Hnumom. Grčki popisi nisu ništa ujednačeniji od egipatskih, a latinski i poslije arapski prijepisi unijeli su daljnja izobličenja, pa mnoga imena u kasnijoj tradiciji nemaju jasnoga egipatskog pretka. Ono što je preživjelo nije bilo točno ime, nego ideja da svaki dekan ima ime i da poznavanje toga imena čovjeku daje moć nad božanstvom.

Od bogova do demona

U prvim stoljećima po. Kr. dekani su prešli u židovske i kršćanske magijske spise, gdje su još jednom promijenili narav. Salomonov testament, grčki tekst čiji je sačuvani oblik kršćanski, predstavlja trideset i šest dekana kao duhove izvedene pred kralja Salomona. Oni sebe nazivaju svjetskim vladarima tame, što je odjek Poslanice Efežanima, i svaki priznaje koju bolest uzrokuje i koje ga anđeosko ime pobjeđuje. Ovdje dekani više nisu bogovi koje treba štovati, nego demoni koje valja svezati, premda njihove stare funkcije preživljavaju pod novom oznakom: i dalje pripadaju zodijaku, i dalje ih je trideset i šest te i dalje donose ili uskraćuju bolest. Poganski filozof Celzo, kojega navodi Origen, pripisao je Egipćanima vjerovanje u trideset i šest demona koji među sobom dijele ljudsko tijelo. Odatle su dekani ušli u iscjeliteljsku magiju kasne antike, što je tema sljedeće stranice.

Često postavljana pitanja

Egipatski dekani

Najnoviji članci

Otkrijte drevnu mudrost tarot karata i otključajte misterije svoje duhovne putanje. Naš blog je vaša vrata za razumijevanje bogate simbolike, značenja i praktičnih primjena tarot čitanja.