Dalekarlijske rune

Rune koje su nadživjele rune

Kršćanstvo i državni aparat donijeli su latinično pismo u Skandinaviju, pa je do kraja srednjeg vijeka runsko pismo bilo istisnuto iz svih područja javnoga života. Osim na jednom mjestu.

U Dalarni, točnije u području Ovansiljan i župama Älvdalen, Mora, Våmhus, Orsa, Sollerön i Venjan, rune su jednostavno nastavile živjeti. Održale su se kroz reformaciju, Tridesetogodišnji rat, prosvjetiteljstvo i industrijsku revoluciju, a nestale su tek na prijelazu u dvadeseto stoljeće. Posljednja osoba koja ih je naučila kao dio žive tradicije preminula je 1980. godine.

Nazivaju se dalekarlijskim runama, dalrunor ili elfdalijskim runama. Ugled Dalarne kao posljednjeg uporišta germanskog pisma počiva upravo na njima, i to sasvim opravdano. No ta četiri stoljeća nisu bila puko očuvanje starog stanja. Pismo se neprestano mijenjalo, a njegov preobražaj ujedno je i najzanimljiviji dio priče.

Konzervativno pismo za konzervativan jezik

Rune su se ovdje održale jer se i mnogo toga drugoga održalo. Ovansiljan je bio agraran, uvelike samodostatan, zemljopisno teže pristupačan i svjesno privržen vlastitim običajima; ista privrženost zajednici koja je očuvala narodnu nošnju očuvala je i ovo pismo.

Očuvala je i jezik. Elfdalijski (övdalsk), kojim danas govori možda tri do pet tisuća ljudi oko Älvdalena, najkonzervativniji je sjevernogermanski jezični idiom. Zadržao je drevnu strukturu sloga, razrađen fleksijski sustav, zvučni glas th (kao u engleskom father) te glas w koji je standardni švedski izgubio. Najupečatljivije je to što čuva nazalne samoglasnike, posvjedočene u staroislandskom u trinaestom stoljeću i izgubljene svugdje drugdje u Skandinaviji; suvremeni elfdalijski pravopis označava ih ogonekom: ą, ę, į, ų.

Uz taj konzervativizam tekle su i stvarne jezične inovacije. Dugi samoglasnici razvili su se u nove diftonge, pa gdje švedski ima is i ute, elfdalijski ima ais i aute, a gdje švedski za sunce kaže solen, elfdalijski glasi sola.

Rune su vjerno pratile te promjene. Kada je rezbar zapisao kart za particip prošli, bilježio je ono što su ljudi oko njega uistinu govorili (gart, giärt), a ne ono što je tiskana Biblija propisivala. To je prednost pisma koje nijedna službena vlast nije nadzirala.

Zid koji je pokazao da pismo više nije futhark

Godine 2014. istraživači su unutar očuvane drvene kuće u Älvdalenu pronašli abecedu urezanu u brvna zida. Na temelju godova drveta zgrada je datirana u 1285. godinu, dok urezani zapis prema stilskim osobinama potječe s kraja šesnaestog stoljeća: kuća je drevna, no natpis nije.

Ključan je bio sam redoslijed. Runski nizovi teku redom f, u, þ, a, r, k, po čemu je riječ futhark i nastala. Ovaj je natpis tekao a, b, c, d.

Netko je presložio rune prema redoslijedu latinice. To ima smisla učiniti samo ako ih više ne doživljavate kao samostalan sustav pisanja, nego kao zamjenski skup znakova za abecedu koju već poznajete. Dalekarlijske rune postale su preslikavanje latinice znak za znak.

Dokaz za to vidi se u načinu na koji su popunjene praznine. Latinica ima slova C, Q i X, koja runama nikada nisu bila potrebna jer ih nijedna runska tradicija nije poznavala. Zato su ih rezbari jednostavno izmislili: stvorene su nove rune za latinična slova bez ikakva runskog prethodnika. Od tog trenutka pismo više ne odgovara staronordijskoj fonologiji, nego latiničnoj abecedi.

Bureusov zapis iz 1599.

Prva osoba koja je službeno zabilježila ovo pismo bio je Johannes Bureus (1568.–1652.), prvi švedski državni antikvar (riksantikvarie), kraljevski knjižničar i jedna od najneobičnijih ličnosti u povijesti runologije. Bio je ozbiljan terenski istraživač runskog kamenja, no ujedno i rozenkrojcerski mistik uvjeren da Skandinavija čuva ostatke božanskoga prabojnog jezika, koji je stvorio i vlastiti ezoterični sustav od petnaest znakova pod nazivom Adalrunor.

Nakon što je proputovao zemlju bilježeći natpise, godine 1599. objavio je grafički list pod naslovom Runakänslanäs läräspan. Pod naslovom Nostri secli Dalecarl(is) („Dalekarlijci našega stoljeća”) naveo je dvadeset i četiri rune s njihovim nazivima, poredane abecednim redom.

Nazivi jasno pokazuju što se dogodilo s pismom. Neki su naslijeđeni: is, ar, ur, sol, tir, lagh, birkä, madhär, hagal. Drugi to očigledno nisu. Qua i äcs postoje isključivo zato što latinica ima Q i X. Naziv knäsol („savijeno sunce”) skovan je za C, po uzoru na islandski knésól koji se koristio za Z.

Bureus je nezaobilazan izvor, ali ne i posve pouzdan. Dio onoga što navodi bio je plod njegova vlastitog usklađivanja: znakovi posuđeni s kalendarskih štapova, poput bälgturs, upotrijebljeni su za latinična slova koja seljaci u Dalarni u stvarnosti nisu tako pisali. Godine 1611. otišao je korak dalje i objavio Svenska ABC boken medh runor, prvu ikada tiskanu švedsku početnicu, s nadom da će poučiti narod pisanju runama umjesto latinicom. Taj pokušaj nije uspio, no ostavio je svojevrsno naslijeđe: tijekom Tridesetogodišnjeg rata švedski su časnici koristili njegove rune za šifriranje depeša, što je bio prvi od dva slučaja kada je ovo pismo pretvoreno u šifru.

Drvo, jer je papir bio skup

Nema dalekarlijskog runskog kamenja. Papir i pergament bili su skupi, a pismenost nije bila službena, pa su ljudi pisali na onome što im je šuma pružala. Sačuvano je više od tri stotine i pedeset natpisa, a više od devet desetina potječe samo iz župe Älvdalen.

Nalaze se na zdjelama, svadbenim kutijama, škrinjama, kuhinjskim daskama, mjernim štapovima, namještaju i brvnima zgrada. Bilježe vlasništvo, imena, datume i kratke poruke. Latinica je u tom društvu pripadala svećenstvu, kraljevskim namjesnicima i kruni; rune su pripadale puku (allmoge) i služile svakodnevnim potrebama.

Najstariji pouzdano datirani primjerak drvena je zdjela iz sela Åsen na kojoj je zabilježeno da ju je Anders izradio 1596. godine. Sjenik u Orsblecku iz 1635. imenuje dvojicu graditelja, druga zdjela iz Åsena iz 1692. bilježi godinu gladi, a poznata je i škrinja iz Kittana iz 1720. godine.

Kalendarski štapovi i seoski pozivi

Najsloženiji predmeti su rimstavar, runski kalendarski štapovi. To su štapovi s urezanim nedjeljnim slovima i zlatnim brojevima potrebnima za izračun crkvene godine i pomičnih blagdana: priručni kalendar u društvu u kojem se tiskani kalendari nisu prodavali.

Dvadesetak njih nosi i dodatne zapise vezane uz seoske poslove. Jedan iz Åsena iz osamnaestog stoljeća poručuje bez uvijanja: plikt fölieir den som int går (globa čeka onoga tko ne dođe). Drugi, iz Älvdalena iz 1818. godine, objavljuje javni sastanak večeras na uobičajenome mjestu.

To je bila oglasna ploča. Onaj tko je urezao taj natpis očekivao je da cijelo selo tečno čita rune, i to 1818. godine.

Gätrunor: pastirske rune

U Dalarni se primjenjivao sustav stočarstva fäbod: sezonska ispaša u kojoj se stoka ljeti gonila na udaljene šumske i planinske pašnjake, gdje se i boravilo uz stada. Taj su posao uglavnom obavljale žene, same ili u manjim skupinama, mjesecima udaljene od sela.

Međusobno su komunicirale urezivanjem zapisa. Na stablima borova, na kamenim gromadama i na zidovima pastirskih koliba urezivale su kratke poruke poznate kao gätrunor (pastirske rune): inicijale, godinu i riječ gät (čuvala). Bilježile su tko je bio na pašnjaku i kada.

Posljednji izvorni dalekarlijski natpis u neprekinutoj tradiciji upravo je jedan od takvih. Urezan je u pastirskoj kolibi blizu Gryvelåna u Älvdalenu. U toj se fazi pismo već gotovo potpuno stopilo s latinicom: među latiničnim slovima sačuvano je tek nekoliko pravih runa. Zapis glasi AAD gät 1900: Anna Andersdotter čuvala je stoku 1900. godine.

Dva tisućljeća germanskog pisma završavaju zabilješkom žene da je čuvala krave.

Kako se pismo ugasilo

Razvoj kroz četiri stoljeća može se prilično jasno podijeliti.

Prije otprilike 1580. rune se još uvijek ponašaju kao prave rune. Iz ovog razdoblja sačuvano je tridesetak natpisa, oblici su bliski uobičajenim srednjovjekovnim varijantama, a pravopis je fonološki, a ne abecedni.

Od oko 1580. do 1650. događa se preokret koji bilježi zid u Älvdalenu: prilagodba latinici, izmišljanje slova C, Q i X te prvi znakovi utjecaja latinice na same oblike runa. Runa g preoblikovana je s tri poteza na dva, oponašajući kurzivno latinično g.

Od oko 1650. do 1750. utjecaj latiničnog rukopisa prodire posvuda. Uspravna stabla runa a i ä naginju se poput pisanog slova a. Runicu i, običnu okomicu, zamjenjuje malo latinično i s točkom. Velika slova Y, L, M i Ö počinju se pojavljivati u runskom tekstu bez ikakve preinake. U međuvremenu se mijenjao i sam jezik: u govoru Älvdalena glas /h/ nestao je do 1650-ih, zbog čega je runa hagal ostala bez funkcije te je prenamijenjena za bilježenje glasa å; nestanak jednog glasa tako je pomaknuo cijelo slovo.

Nakon otprilike 1750. ostalo je vrlo malo. Puna imena ustupaju mjesto inicijalima. Rune preživljavaju tek kao izolirani običaj unutar čestih dijalektnih riječi poput den ili gät, onako kako arhaičan pravopis preživljava u nečijem potpisu.

Jedan se detalj provlači kroz cijelo razdoblje. Srednjovjekovno skandinavsko pismo razlikovalo je dodatne glasove punktiranjem (točkanjem) runa: točkasto i davalo je e, točkasto k davalo je g, a točkasto t davalo je d. Drugdje u Švedskoj ta se točka s vremenom produžila u crticu preko stabla; u zapadnonordijskom se savila u kružić. U Dalarni se razvila u bočni potez s jedne strane, a dalekarlijsko je pismo jedino koje koristi punktirano kratkograno a za glas ä. Kako se taj bočni potez produživao, slovo se oblikom približavalo znaku å, pa su rezbari sljedeća dva stoljeća proveli usklađujući koja oznaka nosi koje značenje.

Odgovor na zagonetku Kensingtonskog kamena

Godine 1898. švedski doseljenik i poljoprivrednik Olof Öhman pronašao je na svojoj zemlji u blizini Kensingtona u Minnesoti ploču od grauvake. Nosila je dugačak runski natpis: osam Gota i dvadeset i dva Norvežanina na istraživačkom putovanju, deset pronađenih mrtvih ljudi, molitvu (AVM, Ave Virgo Maria, spasi nas od zla) i godinu 1362.

Runolozi su natpis odbacili gotovo odmah. Čitavo su stoljeće mogli precizno reći što s njim nije u redu, a da nisu mogli objasniti što on zapravo jest. Jezik je bio previše moderan, a slova nemoguća: precrtano l, točkasto v, o s crtom kroz sredinu i p bez točaka u petljama. Nijedan runski niz iz četrnaestog stoljeća ne sadrži takve znakove, niti ih je ijedno dotad poznato runsko pismo sadržavalo.

Godine 2003. lingvist Tryggve Sköld, istražujući dijalektološki arhiv u Umeu, pronašao je rješenje. Spisi Edwarda Larssona (1867.–1950.), krojačkog naučnika odraslog u blizini Borlängea u Dalarni, sadržavali su runske abecede ispisane 1883. i 1885. godine. Larssonov popis činila je abeceda od dvadeset i sedam znakova za pisanje modernog švedskog jezika, a točno se podudarala s kensingtonskim slovima: precrtano L, prepoznatljivi Ö i Ü te neobično G. Popis je sadržavao i pentadske brojeve, brojevne oznake sa skandinavskih kalendarskih štapova, u istim oblicima u kojima je na kamenu ispisana godina 1362.

Larssonovi spisi sadržavali su i treću abecedu, koju je opisao kao najstarije tajno pismo na svijetu, pismo ploča Zakona. Riječ je o masonskoj šifri slobodnih zidara (pigpen šifra).

To je bio stvarni kontekst: kasne dalekarlijske rune, pentadski brojevi i ložinska šifra koji su kolali među putujućim obrtnicima devetnaestog stoljeća (krojačima, graditeljima, putujućim učiteljima) kroz Dalarnu, Medelpad i Hälsingland. Uskoro su uslijedile i potvrde. Drveni jaram iz Månste u Älvdalenu iz 1907. godine koristi iste znakove. Spomen-ploča iz 1868. koju je izradio Eric Ström, putujući učitelj krasopisa iz Medelpada, također ih koristi, a njegova litografirana pisanka iz 1876. donosi cijeli skup: rune, pentadske brojeve i masonske šifre zajedno. Hrastov mjerni štap iz Haveröa sadrži sva tri sustava uz dvadeset i jedan zlatni broj; to je aln (lakat), mjerna jedinica ukinuta u Švedskoj 1889. godine, što postavlja gornju granicu njegova nastanka.

Kensingtonski kamen nije srednjovjekovni spomenik, ali nije ni krivotvorina u uobičajenom smislu. Riječ je o skandinavsko-američkom predmetu iz devetnaestog stoljeća napisanom stvarnim, živim i dokumentiranim pismom koje je naraštaj nalaznika uistinu učio, prenesenom u Minnesotu u istim škrinjama sa svim ostalim stvarima.

Zašto ovaj pregled nema zasebne stranice za pojedina slova

Dva su razloga za to, a drugi je znatno važniji.

Prvi je tehničke naravi. Dalekarlijske rune nemaju Unicode kodna mjesta. Runski blok u Unicodeu kodira stariji futhark, anglosaski futhorc i standardne skandinavske srednjovjekovne rune, dok dalekarlijskih znakova u njemu nema. Sve objavljene tablice, uključujući i one na koje se ova stranica oslanja, prikazuju približne oblike posuđene iz drugih runskih nizova ili nacrtane posebnim fontom. Stranice pojedinih slova drugdje u ovom odjeljku povezuju glif s njegovim stvarnim kodnim mjestom. Ovdje u to polje ne bi bilo moguće unijeti ništa vjerodostojno.

Drugi je razlog to što jedinstvena abeceda nikada nije ni postojala. Skup znakova mijenjao se četiri stotine godina i razlikovao od rezbara do rezbara te od sela do sela: slovo a iz 1600. nije isto što i a iz 1750., znak g preoblikovan je kako bi nalikovao latinici, hagal je promijenio ulogu nakon nestanka glasa, a do samoga kraja većina je slova u potpunosti zamijenjena. Zasebna stranica za svako slovo morala bi odabrati jedan trenutak iz tog četiristogodišnjeg razvoja i prikazati ga kao pravu dalekarlijsku abecedu, što je upravo ona lažna preciznost koju ovaj pregled nastoji izbjeći.

Sam taj povijesni razvoj tema je ovoga teksta. Bolje ga je ispričati jednom, cjelovito i po redu, nego dvadeset i četiri puta u krhotinama.