Krivotvorine i izmišljena pisma

Tri različite vrste neistine

Korisno je razdvojiti ove pojave jer svaka od njih zahtijeva drukčiji pristup.

Krivotvorina je namjerna prijevara: predmet ili tekst izrađen s ciljem da se prikaže kao drevan, pri čemu tvorac točno zna da to nije. Kensingtonski runski kamen školski je primjer takva postupka.

Iskrena zabluda tvrdnja je iznesena u dobroj vjeri, ali na temelju pogrešnog zaključivanja. Srednjovjekovna oghamska abeceda drveća upravo je takav slučaj. Pisari djela Auraicept nisu nikoga varali: imali su teorijski sustav koji je nalagao da svako slovo predstavlja stablo, pa su ga tako i razradili. Većina netočnih tvrdnji u ovom području pripada toj vrsti.

Fikcija koja se otela kontroli izmišljena je građa koja nikada nije trebala nikoga zavarati, no svejedno je zaživjela kao činjenica. Kalendar drveća Roberta Gravesa najočitiji je primjer: The White Goddess pjesničko je djelo koje Graves nije ni predstavljao kao znanstveni rad, a danas je izvor više oghamskih korespondencija nego svi srednjovjekovni rukopisi zajedno.

Nazivati sve tri pojave obmanama briše važne razlike. Krivotvoritelj je nepošten, srednjovjekovni glosator bio je u zabludi, a pjesnik je pisao poeziju.

Kensingtonski runski kamen

Kamena ploča koju je 1898. u blizini Kensingtona u Minnesoti pronašao švedski doseljenik i farmer Olof Öhman, s runskim natpisom datiranim u 1362. godinu koji opisuje skupinu nordijskih istraživača koji su pronašli desetero svojih mrtvih suboraca.

Dokazi protiv njegove autentičnosti nisu pojedinačni, nego čine čitav niz argumenata.

Jezik. Skandinavski stručnjaci koji su natpis pregledali u ranom razdoblju odmah su ga odbacili, a lingvistički problemi nisu nestali: tekst miješa dijalektne oblike, sadrži konstrukcije svojstvene devetnaestom, a ne četrnaestom stoljeću te rabi rječnik koji se do 1362. godine još nije razvio.

Same rune. Nekoliko znakova uopće nije posvjedočeno u srednjovjekovnoj skandinavskoj praksi: precrtano l, točkasto v, precrtano o te p s petljama bez točaka. Čitavo stoljeće to je bio samo negativan dokaz, jer nitko nije mogao utvrditi odakle ti znakovi uistinu potječu. Godine 2003. njihovo je porijeklo pronađeno u bilješkama Edwarda Larssona, krojačkog naučnika iz Dalarne. On je 1883. i 1885. zapisao runsku abecedu od dvadeset i sedam slova za suvremeni švedski jezik, koja sadrži upravo te oblike, zajedno s pentadskim brojevima kojima je na kamenu ispisana godina 1362. i masonskom šifrom slobodnih zidara (pigpen). Ta su slova stvarna i doista su se podučavala; samo su četiri stotine godina premlada za natpis. Cjelovit prikaz dostupan je na stranici Dalekarlijske rune.

Kontekst. U više od stoljeća istraživanja na tom području, koje je intenzivno preoravano i arheološki ispitivano, nikada nije pronađen nijedan drugi nordijski nalaz koji bi potvrdio priču.

U znanstvenoj zajednici vlada nepodijeljen konsenzus da je riječ o modernom djelu, a nakon otkrića Larssonovih zapisa odgovoreno je i na pitanje iz koje točno moderne tradicije potječe. Kamen je i dalje izložen, još uvijek ima predane zagovornike, a rasprave se povremeno obnavljaju.

Ono što ga čini vrijednim proučavanja jest pitanje zašto uopće postoji. Nastao je u zajednici skandinavskih doseljenika u razdoblju žučnih rasprava o tome tko je prvi stigao u Ameriku, a njegova je poruka jasna: bili smo ovdje prije ostalih. Krivotvorine redovito odgovaraju na pitanja koja postavlja zajednica u kojoj nastaju.

Izmišljena pisma

Druga kategorija obuhvaća izmišljanje cijeloga sustava pisanja, a ne samo pojedinačnog predmeta.

Velesova knjiga najpoznatiji je takav slučaj. Pojavila se 1920-ih kao skup drvenih daščica na kojima je navodno bio zabilježen slavenski poganski ljetopis iz 9. stoljeća, ispisan dotad nepoznatim pismom. Izvornici su prikladno nestali tijekom Drugoga svjetskoga rata, pa su preostale samo fotografije i prijepisi.

Slavisti su od samog početka složni: jezik teksta mješavina je slavenskih oblika iz različitih razdoblja i regija koji nikada nisu postojali istodobno, pismo nije posvjedočeno nigdje drugdje, a cijelo je djelo tvorevina iz dvadesetog stoljeća. Unatoč tome, tekst i danas kola kao autentični sveti spis u pojedinim krugovima slavenskog rodnovjerja.

Knjiga Oera Linda frizijski je pandan: rukopis predstavljen 1860-ih kao drevna kronika frizijske povijesti i religije, za koji se danas pouzdano zna da je nastao u 19. stoljeću. U nacističkoj Njemačkoj shvaćen je vrlo ozbiljno upravo zato što je nudio laskavu sliku pradavne prošlosti.

Armanenski futhark također pripada ovoj kategoriji, premda se rijetko tako razvrstava. Niz od osamnaest runa koji je Guido von List osmislio 1902. godine izmišljeno je pismo prikazano kao navodni pralik iz kojega su se stvarna povijesna pisma izrodila. Činjenica da je potekao iz tobožnje vizije, a ne s krivotvorenog predmeta, ne mijenja njegovu narav.

I slavenske rune općenito: povijesno posvjedočeno slavensko runsko pismo ne postoji. Građa koja se prodaje pod tim imenom moderna je tvorevina, a popis pisama na ovim stranicama to jasno ističe.

Kalendar drveća

Najuspješnija izmišljotina na ovom području uopće nije bila zamišljena kao prijevara.

Godine 1948. Robert Graves objavio je knjigu The White Goddess, posvećenu pjesničkome mitu. U njoj je konstruirao trinaestomjesečni keltski kalendar drveća, povezujući oghamska slova s mjesecima i vrstama drveća, na čemu je izgradio složen mitološki sustav.

Taj sustav nema nikakva povijesnog uporišta. Trinaestomjesečni keltski kalendar nikada nije postojao; srednjovjekovni oghamski popisi drveća i sami su naknadna konstrukcija, kako pokazuju keninzi u zbirci Bríatharogam; k tome se Gravesov sustav ne podudara ni s tim srednjovjekovnim popisima.

Graves nije nikoga pokušavao zavarati. Knjigu je sam opisao kao djelo pjesničke intuicije, i ona se upravo tako i čita.

Ono što je uslijedilo najzanimljiviji je dio priče. Kalendar je napustio okvire knjige. Danas je to najrašireniji izvor oghamskih korespondencija u optjecaju: pojavljuje se na mnoštvu inače ozbiljnih mjesta i redovito se navodi kao drevna keltska tradicija među ljudima koji za Gravesa nikada nisu čuli.

To je obrazac na koji valja obratiti pažnju: fikcija s čvrstom unutarnjom logikom lako potiskuje neurednu povijesnu građu, jer stvarna povijest donosi runu koja u jednoj zemlji znači trosku, a u drugoj sipeću kišu, dok je izmišljotina uredna i pregledna.

Kako se prepoznaju krivotvorine

Metode provjere ujednačene su i uglavnom rutinske, i upravo zato djeluju.

Jezik ne odgovara razdoblju. Jezici se neprestano mijenjaju na dokumentiran način. Krivotvoritelj mora točno pogoditi stanje jezika u određenom stoljeću, a tu gotovo svi griješe: Kensingtonski kamen, Velesova knjiga i Knjiga Oera Linda razotkriveni su prvenstveno na taj način.

Slova ne odgovaraju razdoblju. I pisma prolaze kroz promjene. Znak posvjedočen u priručniku iz devetnaestog stoljeća, a nepoznat u srednjem vijeku, jasan je znak upozorenja.

Sustav je previše uredan. Stvarne tradicije pune su proturječja. Oghamska slova označavaju željeznu polugu, polje i boju uz tek nekoliko stabala; runske se pjesme međusobno razilaze; ista runa znači tura, trosku i sipeću kišu u trima različitim zemljama. Sustav u kojem svako slovo predstavlja stablo, a svako stablo ima svoj mjesec, sustav je koji je netko naknadno osmislio.

Sumnjivo dobro odgovara na suvremena pitanja. Tko je ovdje stigao prvi, čiji su preci bili najplemenitiji, kojem je narodu ukradena duhovna baština. Krivotvorine su ponajprije dokumenti razdoblja u kojem nastaju.

Izvornik nije dostupan. Daščice Velesove knjige nestale su u ratu. To je detalj koji se neprestano ponavlja.

Zašto se ova tema nalazi na stranicama

U pregledu posvećenom runama ova bi se tema s pravom mogla izostaviti. Ovdje je uvrštena iz dva razloga.

Prvi je razlog taj što se u krivotvorine vjeruje više nego u stvarne dokaze. Znatno više ljudi zna opisati keltski kalendar drveća nego što može navesti ijedan kenig iz zbirke Bríatharogam. Više je ljudi vidjelo Vegvísir koji se pogrešno naziva vikinškim nego što zna što je rúnakefli. Svatko tko pristupi ovoj temi najprije će naići na izmišljotine, pa je daleko korisnije znati ih smjestiti u pravi kontekst nego samo reći da ih treba izbjegavati.

Drugi je razlog taj što je izvorna građa neusporedivo zanimljivija. Pismo čija slova označavaju željeznu polugu, tkalačko vratilo, sumpor, užas, tugu ropkinje i rumenilo na licu daleko je neobičnije i dojmljivije od urednog kalendara svetih stabala. Natpisi iz Bryggena (šest stotina drvenih rovaša koji bilježe dugove, teret i intimne susrete) govore o ljudima koji su se služili runama više nego što bi to mogla ijedna izmišljena tradicija.

Krivotvorine nisu neprijatelj ove teme. One su njezina najpopularnija inačica, a najbolji razlog za proučavanje izvorne građe jest taj što ona višestruko nagrađuje uloženi trud.