Rune bez štapića

Što je uklonjeno

Gotovo svako runsko slovo građeno je na isti način: stablo (štapić), uspravna crta koja čini okosnicu, te jedna ili više grančica koje iz nje izlaze. Koje slovo vidite, ovisi o tome gdje se grančice spajaju sa stablom, pod kojim kutom i s koje strane.

Rune bez štapića odbacuju uspravno stablo. Grančice ostaju lebdjeti u zraku, a čitatelj nadomješta nedostajući uspravni potez na temelju položaja znaka u retku teksta: koliko visoko stoji, siječe li zamišljenu središnju liniju, visi li s vrha ili leži na osnovi.

Ovo funkcionira jer stablo gotovo da nije nosilo nikakvu razlikovnu informaciju. Ono je jednako kod svakog slova. Budući da se razlikuju samo grančice, samo grančice treba i urezivati. Čim se oko privikne na nevidljivu mrežu, cijeli se sustav svodi na niz kratkih poteza različitih visina i kutova, bez ikakva gubitka smisla.

Kada se stabla misleno vrate na natpis bez štapića, rune a, n, t, l i s pokazuju se u svom uobičajenom obliku. Ništa nije iznova izmišljano; jedan je element jednostavno oduzet.

Jedan je naziv varljiv, a i onaj drugi

Često ih nazivaju hälsinglandskim runama prema švedskoj pokrajini Hälsingland, gdje su ih istraživači prvi put pronašli u većem broju. Runologija je uglavnom napustila taj naziv jer pismo nije bilo ograničeno samo na to područje. Natpisi su otkriveni u susjednom Medelpadu, južnije u Södermanlandu i Upplandu te preko granice u Norveškoj, uključujući drvene štapiće iskopane na srednjovjekovnom pristaništu Bryggen u Bergenu. Bio je to priznat način pisanja diljem nordijskog svijeta, a ne lokalni hir.

Rune bez štapića prihvaćeni je naziv, premda ni on nije posve točan. Pet slova ipak zadržava stablo. Runa í u osnovi je samo uspravna crta, nema što izgubiti i zadržava punu visinu. Rune f, þ, k i s zadržavaju skraćena ili preinačena stabla jer bi se inače poistovjetile s drugim znakovima.

Stoga točan opis ne glasi rune bez stabala, nego rune svedene na najmanji broj poteza koji ih još uvijek razlikuje. Sustav prestaje skraćivati točno tamo gdje bi daljnje rezanje počelo uništavati značenje.

Zašto bi rezbar to želio

U runama nema vodoravnih linija. To nije estetski odabir, nego svojstvo drva. Rez uzduž godova lako se širi i može rascijepiti drvo, čime se uništava tekst. Uspravni rezovi čisto sijeku godove poprijeko, dijagonale ih sigurno sijeku pod kutom, a vodoravne se linije potpuno izbjegavaju.

No siguran rez ujedno je i najzahtjevniji. Izvođenje dubokog uspravnog reza kroz gusto drvo iziskuje snagu i vrijeme, a svako pojedinačno slovo zahtijeva takav rez. Većina zapisa iz doba vikinga uopće nisu bili spomenici: bili su to računi, kratke poruke, oznake vlasništva i svakodnevni razgovori urezani u drvene štapiće, kakve je Bryggen dao na stotine. Za nekoga tko je tako pisao po cijele dane, stablo je bilo čisti gubitak vremena.

Kada se ono ukloni, napor se drastično smanjuje. Ostaju kratki, plitki i brzi kosi zarezi. Tvrdnja iznesena ubrzo nakon dešifriranja, da je ovo brzopis odnosno stenografija, u osnovi je posve točna, barem što se tiče njezina podrijetla.

Na kamenu se motiv pomaknuo s brzine na uštedu prostora. Natpis bez štapića omogućuje da na istoj površini stane približno dvostruko više teksta, što je bilo od presudne važnosti kada je spomenik morao ponijeti opširno izlaganje.

Besmislene škrabotine protiv zmija

Nakon što je Skandinavija prešla na latinicu, znanje o čitanju ovih znakova potpuno je nestalo. Do 17. stoljeća, u jeku švedskog oduševljenja vlastitom prošlošću, kamenje bez štapića stajalo je kao neriješena i prilično neugodna zagonetka.

Johannes Bureus (1568–1652), prvi državni antikvar Švedske i utemeljitelj njezine runologije, izgleda da je imao barem vizualno saznanje o oblicima, kako sugerira naslovna stranica njegove početnice iz 1611. godine Svenska ABC boken medh runor. Ipak, suvremeni runolozi ne pripisuju mu stvarno dešifriranje.

Godine 1624. otisnut je plakat s crtežima dvaju kamena i poslan po Europi uz kraljevsku novčanu nagradu za onoga tko ih uspije pročitati. Pedeset godina nitko se nije javio.

Privukao je međutim Athanasiusa Kirchera, isusovačkog učenjaka uvjerenog da je dešifrirao egipatske hijeroglife. Kircher je pregledao rune bez štapića, nije našao sustav u njima i zaključio da ga uopće nema: urezani znakovi bili su besmislene škrabotine, a kamenje je podignuto kao praznovjerni talismani za tjeranje zmija.

Ta je presuda potaknula rješenje. Magnus Celsius (1621–1679), matematičar, astronom i rodom iz Hälsinglanda, doživio je to kao uvredu za svoj rodni kraj. Početkom 1670-ih otputovao je na sjever, izradio na licu mjesta precizne crteže kamenja, donio ih u Stockholm i pristupio im kao tajnoj šifri.

Nije napredovao sve dok nije pokušao docrtati uspravna stabla. Škrabotine su se istoga časa pretvorile u običan Mlađi futhark. Do 1674. razriješio je cijelo pismo, osim ʀ, koju je smatrao znakom interpunkcije. Otkriće je objavio u Uppsali 1675. godine, pripremio rad za tisak i preminuo prije objave; njegov sin Olof Celsius, botaničar, runolog i kasnije mentor Carla von Linnéa, pobrinuo se za objavu metode.

Švedski učenjaci odmah su proglasili da je, budući da su drevni stanovnici Švedske koristili brzopis, stenografija izumljena u Švedskoj.

Što je uistinu pisano njima

Moglo bi se očekivati da je brzopis služio samo za beznačajne zabilješke. Ovo pismo, međutim, nosi neke od najsadržajnijih tekstova u cijelom runskom korpusu, što najbolje dokazuje da ga nitko nije smatrao manje vrijednim pismom.

Kamen iz Malste iz Hälsinglanda više nalikuje vlasničkom listu nego nadgrobnom spomeniku. Hróðmundr ga je podigao i izveo svoje podrijetlo kroz sedam naraštaja: otac Hé-Gylfir, zatim Brísi, Lini, Unn, Ófeigr i Þórir, navodeći obiteljska imanja i bilježeći kako je Gylfi došao do zemlje. Razumno je tumačenje da su njegova nasljedna prava bila osporena i on je odgovorio na kamenu. Izbor pisma bio je praktičan: u običnim dugogranatim runama ovaj bi tekst zahtijevao spomenik više nego dvostruko veće površine.

Kamen iz Skarpåkera u Södermanlandu predstavlja suprotnost. Kratak je i u stihu. Gunnarr je pokopao sina Lýðbjǫrna i dao urezati stih koji zaziva propast samoga svijeta: Jarð sal rifna ok upphiminn (rascijepit će se zemlja i nebo gore), slike Ragnaröka posuđene kako bi izrekle veličinu njegova gubitka.

Pravno rodoslovlje i očeva tuga, sačuvani u pismu koje je navodno postojalo samo radi uštede truda.

Rezbari koji su vladali objema inačicama

Kamen iz Aspa Broa (Sö 137) prikazuje oba sustava izrađena istom rukom. Veći dio urezan je u običnim dugogranatim runama; u posljednjem retku rezbar mijenja stil i sve osim posljednje riječi postaje bez štapića. Bilo da je to učinjeno radi prostora ili kao prikaz vještine, dokazuje da je majstor runa bez napora prelazio s monumentalnog na brzopisni oblik, računajući na čitatelje koji ga mogu pratiti.

Kamen Hs 12 kod crkve u Högu u potpunosti je bez štapića i spominje gradnju mosta. Guðnjótr je podigao kamen i sagradio most u spomen na braću, što je bilo kršćansko djelo javne koristi kakvo je Crkva u 11. stoljeću poticala, pri čemu su se oprosti vezivali uz cestu jednako kao i uz molitvu. Stari brzopis ostao je u punoj uporabi i duboko u kršćanskom razdoblju.

Zašto ovaj odjeljak nema zasebne stranice za svako slovo

Svako drugo pismo u ovom odjeljku ima zasebnu stranicu za svako svoje slovo. Ovo ga nema, i razlog nije propust.

f bez štapića i običan znak ᚠ Mlađeg futharka potpuno su isto slovo. Isto ime, isti glas, isti položaj u nizu i ista povijest. Jedina je razlika u načinu urezivanja. Standard Unicode zauzima upravo ovo stajalište: prilikom kodiranja runskog bloka oblicima bez štapića nisu dodijeljeni posebni kodovi, nego su tretirani kao glifske varijante Mlađeg futharka. Pretraga za riječ faþur pronalazi tu riječ bez obzira na to ima li kamen stabla ili ne. Tipografi koriste posebne fontove kao što je BabelStone Runic Staveless, koji iscrtavaju oblike bez štapića iz standardnih kodova.

Prema tome, šesnaest slova već ima svoje stranice: to su šesnaest znakova Mlađeg futharka. Sve što je tamo napisano o runama Fé, Úr, Þurs i ostalima vrijedi i ovdje bez promjene. Ponavljati ih u ruhu bez štapića značilo bi stvaranje šesnaest dupliciranih stranica.

Ovdje pripada samo ono što je uistinu posebno: odbacivanje stabala, praktični razlog za to i stoljeće tijekom kojeg je pismo ostalo nepročitano.