Runska pisma

Mlađi futhark

Rune vikinškog doba. Šesnaest znakova srezanih s dvadeset i četiri starijeg futharka upravo u trenutku kada je staronordijski jezik razvijao više glasova nego ikada. To je najčešće korišteno runsko pismo u povijesti i najdvosmislenije, a obje te činjenice imaju isti uzrok.

16
runa
3,000+
sačuvanih runskih spomenika
c. 800–1100
god. n. e. u uporabi

Runski niz

Šesnaest runa po redu, raspoređenih u tri ættira kako su preživjele redukciju. Svaka kartica prikazuje prvo dugograni oblik, a uz njega i kratkogranu varijantu gdje se razlikuju.

Freyrov ætt

1–6

Smanjen s osam na šest runa. Gebo i Wunjo potpuno su izbačeni, a skupina sada ispisuje samo ime pisma: f, u, þ, ą, r, k.

ᚠ
1

Fé

f /f/, /v/

bogatstvo, stoka

Nepromijenjena u odnosu na stariji futhark (Fehu) po obliku i značenju. Obje pjesme otvaraju stihove svađom rođaka oko imetka, a ne blagostanjem.

ᚢ
2

Úr

u /u/, /o/, /y/, /ø/

troska; hladna kiša

Tur je u Skandinaviji izumro, pa je ime dobilo novo uporište. Norveška, zemlja taljenja željeza, tumačila ju je kao trosku, a Island kao hladnu kišu.

ᚦ
3

Þurs

þ /θ/, /ð/

div

Nepromijenjena. Obje skandinavske pjesme zadržavaju diva i obje su prema njemu neprijateljski nastrojene. Islandski glosar poistovjećuje ga sa Saturnom.

ᚬ ᚭ
4

Áss / Óss

ą /ɑ̃/, /o/

bog; ušće rijeke

Nekadašnja a-runa, koja sada nosi nazalni samoglasnik. Island je zadržao boga i izravno imenovao Óðinna, dok je Norveška koristila homofon óss, ušće rijeke.

ᚱ
5

Reið

r /r/

jahanje, putovanje

Nepromijenjena. Obje pjesme usredotočene su na konja: brzo putovanje i muku jahaće životinje.

ᚴ
6

Kaun

k /k/, /g/, /x/, /ŋ/

čir, rana

Stariji futhark Kenaz s dodanim punim štapićem. Sada istovremeno nosi k, g, velarni frikativ i ŋ, što je najteže fonetsko opterećenje u nizu.

Hagalov ætt

7–11

Smanjen na pet runa. Eihwaz i Perthro su nestali, Jera je preoblikovana u a-runu, a Algiz je izvađena iz sredine i premještena na kraj niza.

ᚼ ᚽ
7

Hagall

h /h/

tuča

Preoblikovana s križnim potezom. U objema pjesmama opisuje se kao najhladnije zrno, a norveška strofa spaja je s retkom o Kristu koji stvara svijet.

ᚾ ᚿ
8

Nauðr

n /n/

nevolja, oskudica

Nepromijenjena. Norveška je povezuje s golim čovjekom na mrazu, a Island s tugom ropkinje.

ᛁ
9

Íss

i /i/, /e/

led

Goli štapić, koji je postao osnovni gradivni element svake druge rune u nizu. Preuzeo je i stari glas e.

ᛅ ᛆ
10

Ár

a /a/, /æ/, /e/

plodna godina, ljetina

Stariji futhark Jera, potpuno preoblikovana. Staronordijski je izgubio početno j- u *jēraz, ostavljajući ár, pa je runa promijenila i oblik i glasovnu vrijednost te postala a-runa.

ᛋ ᛌ
11

Sól

s /s/

sunce

Pojednostavljeni cik-cak starijeg futharka. U islandskoj pjesmi naziva se uništavateljem leda, što je najoštrija slika o suncu u svim strofama.

Týrov ætt

12–16

Smanjen na pet runa, gubeći Ehwaz, Ingwaz, Dagaz i Othalu. Ýr, nekadašnja Algiz, dodana je ovdje, čime je postala jedina runa u runskoj povijesti koja je promijenila položaj u nizu.

ᛏ ᛐ
12

Týr

t /t/, /d/

bog Týr

Nepromijenjena, sada pokriva d jednako kao i t. Obje pjesme nazivaju ga jednorukim, podrazumijevajući da znate zašto.

ᛒ ᛓ
13

Bjarkan

b /b/, /p/, /ɸ/

breza

Nepromijenjena, a sada pokriva i glas p jer je Perthro izbačena. Norveška strofa spaja brezu s Lokijevom prijevarom radi rime.

ᛘ ᛙ
14

Maðr

m /m/

čovjek, ljudsko biće

Preoblikovana: dvostruki štapić starijeg futharka sažeo se u jedan štapić s podignutim grančicama. U objema pjesmama čovjek je uvećanje praha.

ᛚ
15

Lǫgr

l /l/

voda, more

Nepromijenjena. Islandska strofa nosi nepogrešivo islandski pečat: kipuća voda, široki gejzir i zemlja riba.

ᛦ ᛧ
16

Ýr

ʀ /ʀ/

tisa

Runa Algiz iz starijeg futharka okrenuta naopako i preimenovana, prateći prelazak starog završnog glasa z u zaseban r-glas. Jedina runa kojoj se promijenio položaj u nizu: premještena je na sam kraj.

Odakle ga poznajemo

Spomenici, trgovački zapisi i dvije srednjovjekovne pjesme. Mlađi futhark ostavio je znatno bogatiji trag od bilo kojeg drugog runskog pisma.

Kamenje iz Jellinga

Jutland, Danska oko 965.

Kamen Haralda Modrozubog navodi da je osvojio cijelu Dansku i Norvešku te pokrstio Dance. Često se naziva rodnim listom Danske i pod zaštitom je UNESCO-a. Veći kamen uz rune prikazuje i prizor raspeća.

Runski kamen iz Röka

Östergötland, Švedska oko 800.

Najduži poznati runski natpis, s oko 760 znakova, ujedno i najneobičniji. Izmjenjuje kratkograne rune, starije oblike starijeg futharka i najmanje dva sustava šifri, citirajući pritom izgubljeno junačko pjesništvo. Nitko još nije ponudio općeprihvaćeno tumačenje cjelokupnog teksta.

Natpisi iz Bryggena

Bergen, Norveška 12.–14. stoljeće

Oko 670 drvenih štapića i ulomaka pronađenih nakon što je požar 1955. godine razotkrio srednjovjekovno pristanište. Trgovački zapisi, vlasničke oznake, vježbanje pisanja imena, lekcija iz latinskog, molitve, uvrede i ljubavne poruke. Najbolji dokaz da je runsko pismo bilo svakodnevno, a ne isključivo svećeničko.

Norveška runska pjesma

Norveška 13. stoljeće

Šesnaest dvostihovnih strofa u strogom skaldskom metru, sačuvanih samo u prijepisu iz sedamnaestog stoljeća prema rukopisu koji je u međuvremenu uništen. Drugi su stihovi često poslovice odabrane više zbog rime nego zbog smisla.

Islandska runska pjesma

Island Od 15. stoljeća nadalje

Šesnaest strofa od kojih svaka donosi tri kenninga i latinski glosar s klasičnim ekvivalentom ili vladarskom titulom. Najknjiževnija i najsustavnija od svih runskih pjesama.

Abecedarium Nordmannicum

St. Gallen, Švicarska 9. stoljeće

Kratki stihovani popis šesnaest nordijskih runa, prepisan u franački rukopis uz hebrejski i grčki alfabet. Najstariji sačuvani popis mlađeg futharka, znatno oštećen u devetnaestom stoljeću pokušajem obnavljanja tinte kemijskim reagensom.

Maeshowe

Orkney, Škotska 12. stoljeće

Nordijski posjetitelji provalili su u neolitičku grobnicu s komorama i prekrili zidove grafitima: hvalisanjem o blagu, tvrdnjom da je ove rune urezao najbolji runopisac na zapadnom oceanu te mnogim jednostavno prostim natpisima. Oko trideset natpisa čini najveću takvu zbirku izvan Skandinavije.

Grafiti u Aja Sofiji

Carigrad 9.–11. stoljeće

Djelomično čitljivo ime, obično tumačeno kao Halfdan, koje je pripadnik varjaške straže ugrebao u mramornu ogradu na galeriji. Runski zapis na samom rubu nordijskoga svijeta.

Pirejski lav

Atena, danas Venecija 11. stoljeće

Antički mramorni lav odnesen u Veneciju 1687. godine, s dugim trakama švedskih runa preko pleća i bokova koje su urezali Varjazi. Zbog vremenskih utjecaja većina je teksta postala nečitljiva.

Runski kamen iz Kingittorsuaqa

Grenland oko 1300.

Zapis trojice muškaraca o gradnji kamenih gomila na otoku sjeverno od Upernavika, na oko 73 stupnja sjeverne širine. Najzapadniji i najsjeverniji poznati runski natpis.

Rune bez štapića

Hälsingland, Švedska 10. stoljeće

Krajnji oblik stenografije koji uklanja okomiti štapić iz gotovo svakog slova, ostavljajući samo grančice i njihove položaje. Ograničen na malo područje i razumljiv samo onima koji su jezikom vladali dovoljno tečno da im suvišne linije nisu bile potrebne.

Točkaste rune

Skandinavija 11.–12. stoljeće

Rezbari runa počeli su dodavati malu točku kako bi razdvojili preopterećena slova: točkasto k dalo je g, točkasto t dalo je d, točkasto b dalo je p, točkasto i dalo je e. Te su stungnar rúnir probile ograničenje od šesnaest runa i preobrazile pismo u srednjovjekovni futhark.

Pismo koje se smanjilo

Između otprilike 700. i 800. godine n. e. Skandinavci su učinili nešto što nijedan drugi narod s alfabetom nije napravio u tolikoj mjeri: odbacili su trećinu svojih slova.

Stariji futhark imao je dvadeset i četiri rune i petsto je godina sasvim dobro služio prasjevernogermanskom jeziku. Zatim se jezik počeo mijenjati. Nenaglašeni samoglasnici na krajevima riječi su nestali, što je proces poznat kao sinkopa, a taj je nestanak pokrenuo lanac daljnjih promjena (prijeglas ili umlaut, prijelom i pomak prema naprijed) pri čemu je nestajući nastavak povukao prethodni samoglasnik u novi položaj. Glas a postao je e, u je prešao u y, a au u ey. Staronordijski je iz toga izašao s devet različitih samoglasničkih kvaliteta tamo gdje ih je prasjevernogermanski imao pet, a svaka je mogla biti kratka, duga ili nazalna.

Više glasova trebalo bi značiti i više slova. Umjesto toga, niz je srezan na šesnaest.

Zašto bi itko to učinio

Ne postoji dokument koji objašnjava tu odluku, a runolozi o njoj raspravljaju više od stoljeća. Najuvjerljivije je tumačenje da je riječ o promišljenoj reformi čiji cilj nije bila preciznost, nego lakoća učenja.

Niz od šesnaest znakova lakše je naučiti, lakše zapamtiti i brže urezati. Cijena toga bila je gubitak nedvosmislenosti, no to je bio problem samo za čitatelja koji već ne govori jezik tečno. Govornik staronordijskoga koji gleda ᚴᚢᚾᛅᚱ ne treba pismo da bi mu reklo je li k zapravo k ili g, ili piše li se jedno n ili dva. Zna da je to ime Gunnar, jer druga riječ jednostavno ne dolazi u obzir.

Dokaz uspješnosti te promjene leži u samoj količini sačuvanih zapisa. Stariji futhark ostavio je oko 350 natpisa u pet stoljeća. Mlađi futhark ostavio je više od 3.000 samih kamenih spomenika, uz tisuće svakodnevnih zapisa na drvu i kosti. Pismo je postalo manje precizno u bilježenju glasova, ali daleko praktičnije za svakodnevnu uporabu.

Što je svaka runa morala nositi

Stapanja glasova bila su znatna i sustavna. Zvučni i bezvučni suglasnici uopće se nisu razlikovali u pismu.

  • ᚴ pokriva k, g, velarni frikativ x i ŋ
  • ᛏ pokriva t i d
  • ᛒ pokriva b, p i bilabijalni frikativ
  • ᚦ pokriva bezvučni i zvučni zubni frikativ (glasove th u engleskim riječima thin i this)

Četiri samoglasničke rune nosile su cjelokupni staronordijski samoglasnički sustav: ᚢ za zaobljene samoglasnike, ᛁ za nezaobljene prednje samoglasnike, ᛅ za niske i srednje nezaobljene samoglasnike te ᚬ uglavnom za nazalni glas.

Povrh toga, rezbari su redovito izostavljali nazale ispred okluziva istog mjesta tvorbe, pa se riječ sank pisala kao sak, a dumb kao dub, dok su udvojene suglasnike gotovo uvijek izbjegavali. Pravopis nije bio standardiziran jer nije postojala norma s kojom bi se usklađivao.

Dugograne, kratkograne i rune bez štapića

Pismo se javlja u tri grafička stila, a razlika uglavnom ovisi o materijalu u koji se urezuje.

Dugograne rune, ponekad nazivane danskim runama, imaju pune štapiće i istaknute grančice. One predstavljaju monumentalni stil: duboke su, čitljive izdaleka i prikladne za granit. Većina uspravnih runskih spomenika koristi upravo njih.

Kratkograne rune, koje se ponekad nazivaju švedsko-norveškim ili runama iz Röka, skraćuju grančice, a na nekim mjestima i same štapiće. Godovi drveta gutaju plitke dijagonalne rezove i cijepaju se duž njih, pa stil s manje grančica bolje opstaje na drvenom štapiću. To je svakodnevni stil kojim obiluju nalazi iz Bryggena u Bergenu.

Rune bez štapića ili hälsinglandske rune idu korak dalje i potpuno uklanjaju okomiti štapić iz gotovo svakog slova, prepuštajući sav posao grančicama i njihovom međusobnom položaju. Ograničene su na mali dio Švedske i čitljive samo onome tko već tečno vlada jezikom. Riječ je o svojevrsnoj stenografiji, a stenografija podrazumijeva uvježbane čitatelje.

Runsko proricanje i ovo pismo

Povijesni izvori ne podupiru primjenu ovog pisma u proricanju. Nema potvrđene prakse iz vikinškog doba prema kojoj su se rune izvlačile iz vrećice radi odgovora na pitanja, a sačuvani korpus mlađeg futharka pretežno je komemorativan, pravni, trgovački i osobni.

Rune jesu nosile ideografsko značenje uz svoje glasovne vrijednosti; kamen iz Stentoftena koristi jednu runu sa značenjem „dobra ljetina”, a runske pjesme nastale su upravo zato da vežu određeni pojam uz svako slovo. To je povijesna činjenica, no to nije isto što i proročište.

Suvremeno runsko proricanje nastalo je u dvadesetom stoljeću, ponajviše nakon knjige Ralpha Bluma The Book of Runes iz 1982. godine, koja je svoju metodu oblikovala po uzoru na I Ching i tarot otvaranja te dodala praznu runu koja ne postoji ni u jednom povijesnom izvoru. Većina suvremene prakse također koristi dvadeset i četiri znaka starijeg futharka umjesto ovih šesnaest. Kada netko i radi s mlađim futharkom, značenja se uglavnom preuzimaju iz starijeg niza i prilagođavaju, a ne izvode iz dviju nordijskih pjesama.

Kamo je pismo nestalo

Dvosmislenost koja je činila pismo jednostavnim postala je prepreka kada se Skandinavija pokrstila i počela stvarati pravne i crkvene dokumente koji su zahtijevali točnost.

Rješenje je bilo elegantno. Od jedanaestog stoljeća rezbari su počeli dodavati točku preopterećenim slovima: točkasto ᚴ postalo je g, točkasto ᛏ postalo je d, točkasto ᛒ postalo je p, a točkasto ᛁ postalo je e. Te stungnar rúnir probile su granicu od šesnaest runa iznutra i stvorile srednjovjekovni futhark, koji se mogao izravno preslikati na latinični alfabet.

Ta je tradicija trajala vrlo dugo. Dalekarlijske rune, njihovi posljednji potomci, još su se u dvadesetom stoljeću koristile u ruralnoj Dalarni za izradu kalendara i urezivanje natpisa.

Često postavljana pitanja

Šesnaest. Zamijenio je stariji futhark od dvadeset i četiri rune diljem Skandinavije oko 800. godine n. e. i ostao standardno pismo tijekom vikinškog doba, sve do dvanaestog stoljeća. Dijeli se u tri ættira od šest, pet i pet runa.

Nitko nije zabilježio razlog, no smanjenje se dogodilo upravo kada je staronordijski dobivao nove glasove umjesto da ih gubi, pa razlog nije bio fonološke prirode. Najuvjerljivije je tumačenje da je to bila svjesna reforma usmjerena na lakše učenje: šesnaest znakova lakše je naučiti, zapamtiti i urezati nego dvadeset i četiri. Cijena je bila manja preciznost, a preciznost nije bila nužna onima koji su tečno govorili jezik i mogli prepoznati namjeravanu riječ iz konteksta.

Razlika je uglavnom u materijalu u koji su se urezivale. Dugograne rune imaju pune štapiće i istaknute grančice, čitljive su izdaleka i odgovaraju kamenu; one prevladavaju na uspravnim runskim spomenicima. Kratkograne rune skraćuju grančice, a ponekad i štapiće, što bolje opstaje u drvu jer godovi drveta gutaju i cijepaju se duž plitkih kosih rezova. Kratkograni stil bio je svakodnevno pismo, a nalazi iz Bryggena u Bergenu puni su takvih zapisa.

Da. Skandinavski natpisi iz vikinškog doba koriste ovaj niz od šesnaest runa, a ne stariji futhark, koji je u Skandinaviji izašao iz uporabe oko 800. godine, otprilike na početku vikinškog doba. Tetovaža ili natpis koji želi biti autentično vikinški trebao bi koristiti upravo ova slova.

Osam njih: Gebo, Wunjo, Eihwaz, Perthro, Ehwaz, Ingwaz, Dagaz i Othala. Njihovi su glasovi pripojeni preostalim slovima, pa je g prešao u ᚴ kaun, d u ᛏ týr, p u ᛒ bjarkan, e u ᛁ íss, a o u ᚢ úr. Jera je preoblikovana u a-runu ᛅ nakon što je staronordijski izgubio početno j- u svojem nazivu.

Zato što se njezin glas promijenio. Algiz u starijem futharku označavala je glas z koji se pojavljivao samo na krajevima riječi; u prasjevernogermanskom taj se glas pretvorio u poseban r-glas, bilježen kao ʀ. Runa je okrenuta naopako, preimenovana u ýr i premještena s petnaestog na šesnaesto mjesto. To je jedina runa u runskoj povijesti koja je promijenila svoj položaj u nizu.

Tako što su čitatelji već znali jezik. Zapis ᚴᚢᚾᛅᚱ mogao je biti samo Gunnar, iako pismo ne razlikuje k od g niti bilježi dvostruko n. Rezbari su ispisivali fonemski kostur i prepuštali čitatelju da sam nadopuni gramatiku, što također znači da su često pisali osnovni samoglasnik i očekivali da čitatelj sam primijeni prijeglas.

Rješenje za dvosmislenost nastalo u jedanaestom stoljeću. Rezbari su dodavali malu točku kako bi razdvojili preopterećena slova: točkasto ᚴ dalo je g, točkasto ᛏ dalo je d, točkasto ᛒ dalo je p, a točkasto ᛁ dalo je e. Te stungnar rúnir probile su granicu od šesnaest runa i pretvorile pismo u srednjovjekovni futhark, koji je mogao točno odgovarati latiničnom alfabetu.

Neki ih koriste, no značenja se obično preuzimaju iz starijeg futharka i prilagođavaju, umjesto da se izvode iz norveške i islandske pjesme. Ne postoji povijesno potvrđena praksa iz vikinškog doba o izvlačenju runa radi odgovora na pitanja, a sačuvani korpus mlađeg futharka služi spomenu, pravu, trgovini i osobnim porukama. Suvremeno bacanje runa potječe iz dvadesetog stoljeća.

Na kamenu iz Röka u Östergötlandu u Švedskoj, urezanom oko 800. godine n. e., koji nosi oko 760 znakova. Izmjenjuje kratkograne rune, starije oblike starijeg futharka i najmanje dva sustava šifri te citira junačko pjesništvo koje nigdje drugdje nije sačuvano. Za cjelokupni tekst još uvijek nema općeprihvaćenog tumačenja.

Najnoviji članci

Otkrijte drevnu mudrost tarot karata i otključajte misterije svoje duhovne putanje. Naš blog je vaša vrata za razumijevanje bogate simbolike, značenja i praktičnih primjena tarot čitanja.