Svakodnevna pismenost

Što je razotkrio požar

Godine 1955. veliki požar poharao je Bryggen, staru hanzeatsku luku u Bergenu. Obnova je zahtijevala duboka arheološka iskapanja u vlažnim srednjovjekovnim naslagama gdje se organski materijal sačuvao umjesto da istrune.

Na vidjelo je izišlo oko 670 ispisanih predmeta, pretežno drvenih štapića, datiranih približno od dvanaestog do četrnaestog stoljeća. Riječ je o najvećoj zbirci runskih tekstova na svijetu koja je u jednom trenu udvostručila cjelokupni poznati korpus svakodnevnih runskih zapisa.

Stručni naziv za ove predmete glasi rúnakefli (runski štapići): četvrtasto tesane drvene letvice duge nekoliko centimetara s urezanim runama duž rubova. Bili su jeftini, namijenjeni jednokratnoj uporabi i ponovnom stanjivanju, što objašnjava zašto ih je toliko bačeno i zašto gotovo nijedan nije preživio izvan vlažnog tla bez kisika.

To otkriva problem arheološkog uzorka: iz većeg dijela runskog razdoblja imamo samo ono urezano u kamen i metal, jednostavno zato što su to trajni materijali. Bryggen pokazuje zapise na drvu, odnosno što su obični ljudi pisali kada nisu nikoga komemorirali.

O čemu govore poruke

Ponajprije o trgovini.

Znatnu skupinu čine oznake vlasništva: štapić privezan za vreću ili balu s jednostavnom porukom Þorkell posjeduje ovo. Roba u zajedničkom skladištu morala se označiti, a drveni štapić služio je kao privjesnica.

Slijede računi i popisi: količine robe, dugovi, potvrde i upute poslovnim partnerima. Na jednom poznatom štapiću muž moli ženu da mu pošalje novac; na drugom se traži pivo.

Prisutna je i korespondencija: kratke poruke, očito pisane kako bi se iz ruke u ruku prenijele između stanovnika istoga grada.

I na koncu građa koju knjige o runskoj mistici prešućuju: školske vježbe, uključujući latinsku rečenicu napisanu runama; molitve i liturgijski odlomci, dijelom na latinskom; ulomci skaldske poezije; ljubavne poruke na latinskom i staronordijskom; te mnoštvo sirovih šala i hvalisanja, katkad toliko opscenih da su ih starija izdanja radije sažimala nego doslovno prevodila.

Na jednom se štapiću nalazi samo početak futharka, očito urezan radi vježbanja poteza.

Što ovi nalazi pobijaju

Zamisao da su rune bile ezoterična tehnologija rezervirana za svećeničku kastu pred ovim se nalazima potpuno urušava.

Među autorima su trgovci, žene, šegrti i učenici koji uvježbavaju slova. Teme obuhvaćaju popise tereta i vulgarne dosjetke. Pismo se rabilo ravnopravno uz latinicu, slobodno se s njom izmjenjivalo i katkad služilo za izravno bilježenje latinskih riječi.

Upravo tako izgleda uobičajena pismenost u svakom društvu, a ne hermetični sveti kult.

Dva tehnička detalja to potvrđuju. Prvo, rune bez štapića (radikalni stenografski sustav iz Hälsinglanda koji uklanja okomiti potez s gotovo svakog znaka) funkcioniraju samo ako čitatelj čita dovoljno tečno da mu pomoćne crte nisu potrebne. Stenografija pretpostavlja širok krug izvježbanih čitatelja, a ne šačicu posvećenika.

Drugo, kratkogrančana inačica nastala je upravo zato što drvena vlakna pucaju pri dugim kosim rezovima. Pismo koje razvija brzopis prilagođen jeftinom materijalu u stalnoj je svakodnevnoj uporabi.

Ništa od ovoga ne znači da se rune nikada nisu rabile u obredne svrhe. Kamenje s kletvama poput onoga u Björketorpu stvarno postoji. No to dokazuje da je magijska uporaba bila tek pojedinačna namjena, a ne razlog postojanja pisma.

Maeshowe i natpisi na tuđim spomenicima

Druga velika cjelina spontanog runskog pisma jesu grafiti, a najdojmljiviji su sačuvani na Orkneyu.

Maeshowe je neolitička grobnica, stara već oko tri tisuće godina kada su u nju u dvanaestom stoljeću provalili nordijski došljaci. Na kamenim pločama ostavili su oko trideset natpisa: najveću zbirku runskih grafita izvan Skandinavije.

Sadržaj je tipičan za grafite: tvrdnje o odnesenom zlatu, hvalisanje da je te rune urezao najbolji majstor na zapadnom moru sjekirom kojom je ubio određenog čovjeka, zapažanja o ljepoti neke žene i obični potpisi kojima se dokazuje boravak.

Grafit u Aja Sofiji u Carigradu potječe iz istog poriva na drugom kraju nordijskog svijeta: djelomično čitljivo ime, obično tumačeno kao Halfdan, koje je na mramornoj ogradi izgrebao vojnik varjaške straže.

Rune su se urezivale iz istih razloga iz kojih se i danas piše po zidovima: da se označi posjed, potvrdi pogodba, izrekne drskost ili jednostavno dokaže da je netko ondje bio.

Zašto se ovi izvori prešućuju

Postoji jasan razlog zašto se nalazi iz Bryggena rijetko spominju u popularnoj literaturi, a to nije neupućenost: radovi su davno objavljeni i dobro poznati znanstvenoj zajednici.

Razlog je u tome što je ova građa svakodnevna upravo na način koji je čini povijesno neprocjenjivom. Štapić na kojem piše Gyða ti poručuje da ideš kući ne koristi onima koji u runama traže riznicu drevnih tajni. Strofa o tuči zvuči tajanstveno; trgovačka priznanica ne.

Kao posljedica, golem, stvarni korpus dokaza kosi se s većinom mitova o runskoj mistici, pa ga se jednostavno zaobilazi.

Svatko tko želi procijeniti vjerodostojnost teorija o runskim tajnama može se upitati kako se ta teorija nosi s drvenim štapićima iz Bryggena.