Týr

Vučji ostatak

Ulfs leifar. To je najsažetiji kenning u islandskoj pjesmi i označava Týrovu izgubljenu ruku.

Priča se podrazumijeva kao poznata i ne prepričava se. Bogovi su morali svezati Fenrira, vuka kojemu je bilo suđeno ubiti Óðinna u Ragnaröku. Dva su lanca pukla. Treći spon, Gleipnir, iskovali su patuljci od šest nemogućih stvari (zvuka mačjih koraka, ženske brade, korijenja planine, medvjeđih tetiva, ribljeg daha i ptičje sline), i izgledao je poput svilene vrpce. Fenrir je posumnjao u prijevaru i pristao na vezivanje samo ako jedan bog stavi ruku u njegova usta kao zalog dobre vjere.

Týr je to učinio. Povez je izdržao. Vuk mu je odgrizao ruku. Gylfaginning bilježi da su se svi smijali osim Týra.

Pojedinost koja runi daje pravo značenje jest to što je zalog bio lažan, ali je ipak u cijelosti plaćen. Týr je znao da će vrpca izdržati i pružio je ruku znajući da će je izgubiti, jer bez prividno poštenog zaloga do sputavanja uopće ne bi došlo. Bog prisega je onaj koji je platio punu cijenu za obećanje koje bogovi od početka nisu namjeravali pošteno održati.

To je daleko složenija figura od pukog boga pravde i zato ova runa nikada ne navješćuje jeftinu pobjedu.

Kovač mora često puhati u mijeh

Drugi norveški stih doima se poput uobičajenog popratnog stiha, ali ovdje ima jasnu zadaću.

Opt værðr smiðr blása: kovač mora često puhati u mijeh. Rima povezuje ása i blása, što je izravan povod njegova postojanja.

No, postavljen uz spomen jednorukog boga, čita se kao zapažanje o radu koji donosi plod samo ako traje bez prekida. Peć za taljenje mora se satima držati na temperaturi; prestanete li s puhanjem, cijelo se taljenje gubi. Čitani zajedno, stihovi spajaju jednokratnu žrtvu s naporom koji se mora neprestano obnavljati. Oboje čini cijenu da bi nešto uistinu trajalo.

To je možda dublje nego što je pjesnik namjeravao. Često su drugi stihovi norveške pjesme samo puka rima.

Uputa o pobjedničkim runama

Ovo je konkretan razlog zašto Týr u nordijskoj tradiciji ima veću težinu nego u Starijem futharku.

Strofa 6 spjeva Sigrdrífumál u Poetskoj Eddi prikazuje valkiru Sigrdrífu kako poučava Sigurðra koje rune urezivati. Započinje pobjedničkim runama: ureži ih na dršku mača, na branik i na oštricu, i dvaput zazovi Týra.

To je jedino mjesto u staronordijskoj književnosti gdje se određena runa izričito propisuje za točnu magijsku svrhu u nizu praktičnih uputa. Ostatak pjesme obrađuje rune za pivo, porođajne, morske, rune za udove, govor i um, ali nijedna druga strofa ne navodi pojedinačno slovo na ovaj način.

Potrebna su dva opreza. Pjesma potječe iz XIII. stoljeća i bilježi legendarnu prošlost; ona svjedoči o vjerovanjima srednjovjekovnih Islanđana, a ne nužno o praksi vikinških majstora. Arheologija je ipak usklađena: ponovljene i naslagane t-rune doista se nalaze na okovima oružja diljem germanskog svijeta.

Ta povezanost (izričita književna uputa uz odgovarajući materijalni nalaz) najsnažniji je dokaz za bilo koju runu u korpusu. Ipak, to nije konačan i nepobitan dokaz.

Vladar svetišta

Treći kenning islandske strofe jest hofa hilmir, vladar svetišta, i u sebi nosi zanimljivost.

U vrijeme nastanka pjesme Týr je bio sporedan lik u preživjeloj mitologiji, daleko iza Óðinna i Þórra. Međutim, povijest jezika upućuje na suprotno: Tíwaz potječe od praindoeuropskog oca neba, istog korijena kao Zeus i Jupiter, što sugerira da je nekoć bio na čelu panteona prije nego što je potisnut.

Hofa hilmir može biti trag tog drevnog položaja. Nazivi mjesta u Danskoj potvrđuju stvarni kult: Tyrseng, Tislund, kao i engleski utorak (Tuesday), koji kalkira latinski dies Martis. Islandski komentar donosi isto izjednačavanje povezujući ga s Marsom, kao što je Óðinna povezao s Jupiterom.

Rimljani su do tog zaključka došli neovisno. Tacit spominje Marsa među germanskim bogovima kojima su prinošene žrtve.

U tumačenju

Týr utjelovljuje pravednost s pripadajućom cijenom i nordijska tradicija tu cijenu čini znatno jasnijom nego anglosaksonska.

U uspravnom položaju pogoduje onome tko je uistinu u pravu i jedna je od rijetkih runa nepovoljnih za pitača koji to nije. Odgovara pravnim pitanjima, formalnim sporovima i svemu što se rješava procedurom i presudom.

Ono što nedvojbeno označava jest trenutak u kojem pravedan ishod zahtijeva stvarno odricanje. To nije simboličan čin: Týrova ruka ponovno ne raste. U otvaranju to često upućuje na to što će pitač morati prihvatiti izgubiti kako bi postigao željeno rješenje.

Uputa iz Sigrdrífumála dodaje ratničko tumačenje (pobjedu u borbi), no valja uočiti da se i ondje rune urezuju na oružje kojim se čovjek osobno mora boriti.