Runsko proricanje

Iskrena polazna točka

Nijedan natpis ne spominje izvlačenje runa radi dobivanja odgovora na pitanje. Nijedan pravni spis to ne bilježi. Nijedna saga ne opisuje prizor bacanja runa, premda ta književnost vrlo potanko bilježi brojne druge proricateljske obrede. Nijedan arheološki nalaz nije prepoznat kao proricateljski komplet, a nijedan runski predmet ne dolazi u skupini od dvadeset i četiri komada.

Sačuvani runski korpus ima nadgrobnu, posjedovnu, trgovačku, osobnu i povremeno napadačku narav. Sadrži oznake vlasništva, trgovačke ronese, kletve, ljubavne poruke, psovke, latinske vježbe i pritužbu jednoga čovjeka da je urezivanje drugoga razboljelo neku ženu. No među njima nema proročanstava.

To je stvarno stanje stvari, izrečeno jasno i otvoreno: upravo ono što većina knjiga o runama prešućuje.

Što je Tacit zapravo napisao

Gotovo cijela povijesna tvrdnja počiva na samo jednom odlomku, pa ga vrijedi pažljivo pročitati u izvorniku, a ne kroz prepričavanje.

U 10. poglavlju spisa Germania, napisanog oko 98. godine n. e., Tacit opisuje germanski običaj proricanja: s plodonosnog drveta odsiječe se grana i nareže na štapiće; na njih se urežu znakovi (notae) te se nasumce razaspu po bijelome platnu. Svećenik, ako je riječ o javnoj stvari, ili glava obitelji, ako je riječ o privatnoj, pomoli se, pogleda u nebo i podigne tri štapića, jedan po jedan, tumačeći svaki prema prethodno urezanom znaku.

To je vjerodostojan opis stvarne prakse i doista zvuči dojmljivo. No tri ključna problema priječe da se taj zapis uzme kao potvrda runskoga proricanja.

Vrijeme nastanka. Tacit piše oko 98. godine. Najraniji runski predmeti potječu otprilike iz toga doba ili su mlađi, a cjelovit niz futharka ne pojavljuje se prije kamena iz Kylvera oko 400. godine. Tacit opisuje običaj sa samoga početka runskoga razdoblja ili čak prije njega.

Rječnik. On rabi riječ notae, što znači biljezi ili znakovi. Ne govori o slovima (litterae), premda je taj izraz savršeno dobro poznavao. Na drugome mjestu napominje da su germanski muškarci i žene podjednako neupućeni u tajno dopisivanje, što teško pristaje uz pismeni sustav proricanja.

Metoda. Čak i ako se tekst shvati doslovno, postupak ne nalikuje suvremenom bacanju runa. Riječ je o tri štapića podignuta jedan po jedan s bijelog platna nakon molitve i pogleda upućenog nebu: bez vrećice, bez otvaranja rasporeda i bez obrnutih položaja.

Taj odlomak potvrđuje germansko proricanje označenim drvenim štapićima. On ne potvrđuje Vikinge koji čitaju futhark.

Jedina činjenica koja doista stoji

Ispod svih ovih zabluda leži stvarna činjenica koju vrijedi istaknuti jednako jasno kao i povijesna razobličenja.

Rune su uz glasovne vrijednosti nosile i ideografska značenja. To nije nagađanje.

Kamen iz Stentoftena u Blekingeu rabi samu runu Jera kao oznaku za dobru ljetinu, a ne za glas j. To je runa pročitana kao pojam, na stvarnome spomeniku, od strane ljudi koji su se tim pismom služili.

Anglosasi su činili isto. Pisar jedinoga sačuvanog rukopisa epa Beowulf triput ispisuje runu ᛟ kao samostalan logogram umjesto riječi eþel, u tekstu koji je inače u cijelosti pisan latinicom. Ta praksa ima i stručni naziv: begriffsrunen.

Nadalje, runske pjesme postoje upravo zato da uz svako slovo vežu određeni pojam. Alfabet čija slova nose imena stoke, tuče, leda, nevolje, radosti i groba pismo je u kojem svaki znak nosi semantički naboj.

Polazna građa za proricanje, slova koja nose samostalna značenja, doista je stvarna i posvjedočena. Ono što u potpunosti nedostaje jest bilo kakav dokaz da je itko tu građu u povijesti oblikovao u proročište.

Odakle potječe moderna praksa

Metoda kojom se danas gotovo svi služe ima točno utvrdivo i vrlo nedavno podrijetlo.

Ralph Blum, The Book of Runes, 1982. Knjiga je postigla golem uspjeh, prodavala se u kompletu s keramičkim pločicama i izravni je preteča suvremene prakse. Blum je otvoreno priznavao da stvara novi sustav: svoju je metodu u velikoj mjeri temeljio na I Chingu i tarot rasporedima, a slova je posložio prema vlastitom redoslijedu umjesto prema povijesnom nizu futharka.

Također je uveo praznu runu, predstavljenu kao Odinovu runu, znak nespoznatljivoga i sudbine. Ona se ne pojavljuje ni u jednom povijesnom izvoru. Svaka prazna pločica u svakom kompletu runa prodanom od tada potječe izravno iz te knjige.

U Blumovo vrijeme i nakon njega razvio se krug autora koji su se više oslanjali na povijesne izvore, osobito Edred Thorsson i Freya Aswynn tijekom 1980-ih. Iz njihovih djela potječe većina korespondencija s elementima, drvećem i božanstvima koje se danas smatraju tradicionalnima. Ti su sustavi koherentni i promišljeno građeni, no stari su tek četrdesetak godina, a ne tisuću.

U pozadini svega stoji Guido von List, čiji je izmišljeni niz od osamnaest armanenskih runa iz 1902. uveo značenja koja i danas kolaju bez navođenja izvora. Njegov je sustav kasnije preuzet u völkisch, a potom i u nacističku simbologiju.

Pitanje obrnutih položaja

Evo jedne praktične pojedinosti koja proizlazi izravno iz povijesnih izvora, a ne iz moderne predaje.

Suvremena praksa većini runa pripisuje obrnuto ili merkstave značenje. No devet od dvadeset i četiri rune Starijeg futharka simetrično je od vrha prema dnu i uopće se ne može preokrenuti: Gebo, Hagalaz, Naudhiz, Isa, Jera, Eihwaz, Sowilo, Ingwaz i Dagaz.

Kompleti i priručnici koji za tih devet runa nude obrnuta značenja zapravo ih izmišljaju, jer sam oblik znaka to ne dopušta.

Tu postoji još jedna zamka: Sowilo ima rotacijsku, ali ne i zrcalnu simetriju. Zato Sowilo urezana u suprotnom smjeru nije obrnuta, nego je tek okrenuta na drugu stranu. Smatrati to inverzijom znači pridavati proricateljsko značenje pukoj varijaciji pri izradi.

Ova stranica donosi obrnuta značenja samo za one rune Starijeg futharka koje doista imaju usmjerenje, a nimalo za Mlađi futhark, futhorc ili ogham. Preokretanje je suvremena konvencija usredotočena na Stariji futhark, pa bi njezino prenošenje na druga pisma bilo puka izmišljotina.

Treba li onda čitati rune

Svakako, ako to želite, i nema nikakve potrebe za pravdanjem.

Ova stranica zauzima jednak stav i prema tarotu. Psihološko tumačenje tarota nastalo je u dvadesetom stoljeću nadogradnjom na kartašku igru iz petnaestog stoljeća, i ono djeluje. To što je neka praksa moderna ne znači da je bezvrijedna.

Prednost suvremenog čitanja runa leži u iznimno snažnoj polaznoj građi: dvadeset i četiri do dvadeset i devet slova s uistinu drevnim imenima, vezanima uz uistinu drevne pjesme koje opisuju stoku, vremenske nepogode, nevolju, zaštitu, putovanja, darove, led i grob. Riječ je o znatno bogatijem i konkretnijem rječniku od onoga kojim započinje većina proricateljskih sustava, a prati ga i dokumentirana tradicija razilaženja koja nagrađuje svakoga tko se posveti čitanju izvora.

Preporuka je stoga vrlo jednostavna: znajte na kojem sloju stojite. Hagalaz znači tuča jest činjenica. Staroengleska strofa bilježi da se potom pretvara u vodu jest činjenica. Hagalaz je sjeme preobrazbe suvremeno je tumačenje, i to dobro. Tako su radili Vikinzi nije istina.

Prve tri tvrdnje sasvim su dovoljne za rad.