Brakteati

Što je brakteat

Brakteat je tanki zlatni disk, otisnut s jedne strane tako da je motiv u reljefu, opremljen ušicom i nošen na vrpci ili lancu. Većina ih je veličine većeg novčića. Zlato je često iznimno tanko, što je i bio cilj: predmet je služio za pokazivanje, a ne kao zaliha plemenitog metala.

Pripadaju uskom vremenskom rasponu. Tradicija započinje u petom stoljeću, doživljava procvat u šestom i potom nestaje. Sačuvano ih je oko tisuću, ponajviše u Danskoj, južnoj Švedskoj i Norveškoj, uz pojedinačne nalaze sve do Engleske i europskog kopna.

Njihovo je podrijetlo oponašateljsko. Rimski su carevi dijelili zlatne medaljone saveznicima i barbarskim vođama na granici carstva, a ti su medaljoni nosili carsko poprsje u profilu. Skandinavski obrtnici iz razdoblja seobe naroda preuzeli su taj oblik i postupno ga preoblikovali: careva glava postaje velika muška glava, konj pod njom raste, pojavljuju se ptice, a cijeli se prikaz kroz nekoliko naraštaja pomiče od portreta prema zasebnoj ikonografiji.

Brakteat je stoga prestižni predmet čiji je oblik započeo kao kopija tuđeg prestižnog predmeta.

Zaštitne riječi

Otprilike petina sačuvanih brakteata nosi rune, i upravo su po tome ključni za razumijevanje pisma.

Mala skupina riječi ponavlja se dovoljno često da se prepozna kao formulaična:

alu: najčešća riječ, zabilježena na brakteatima, amuletima i grobnim urnama diljem područja Starijeg futharka. Njezina je etimologija povezuje s pivom i opijenošću, a time i s ekstatičnim stanjima, zaštitom te dodirom sa svijetom mrtvih. Čemu je točno služila ostaje nerazjašnjeno, što je iznimno neobično za riječ koja se tako često pojavljuje.

laukaz: poriluk. Lukovičaste biljke imale su stvarno mjesto u germanskim predodžbama o ozdravljenju i životnoj snazi, a riječ je ponekad skraćena na lauz ili na samo jednu runu. To je jedna od dviju konkurentskih rekonstrukcija imena rune Laguz.

auja: sreća ili božanska naklonost.

To je najbliže standardnim formulama što ovaj korpus ima, no njihovo stvarno značenje uopće nije razjašnjeno. Iskren stav nalaže priznati: možemo ih pročitati, ali ne možemo odgonetnuti njihovu funkciju.

Ukradeni alfabet

Dva su brakteata važnija od svih ostalih, a jedan od njih je izgubljen.

Brakteat iz Vadstene, pronađen u Švedskoj i datiran oko 500. godine, nosi potpuni Stariji futhark od dvadeset i četiri rune, razdijeljen točkama u tri skupine po osam. To je izravan dokaz za ættir, trojnu podjelu niza koju svaka knjiga o runama uzima zdravo za gotovo i na kojoj počivaju srednjovjekovni islandski sustavi šifriranja.

Bez nalaza iz Vadstene i njegova oštećenog parnjaka, brakteata iz Grumpana, koji prikazuje isti raspored, ættir bi bili tek rukopisna konvencija bez ikakve drevne potvrde.

Brakteat iz Vadstene ukraden je iz Švedskog povijesnog muzeja 1938. godine i nikada nije pronađen. Sačuvan je samo na fotografijama, odljevima i crtežima.

To je već drugi put u ovom odjeljku da temeljni dokument postoji samo u obliku kopije: Staroengleska runska pjesma izgorjela je 1731. godine i sačuvana je kroz Wanleyjev prijepis, dok je primarni dokaz za ættir ukraden 1938. godine i preživio je samo kroz reprodukcije.

Tko ih je nosio

Brakteati se pronalaze u ostavama i grobovima, a grobni su nalazi vrlo jasni: kada se brakteat nađe u ukopu, to je u pravilu grob žene, i to žene visokog društvenog položaja.

To se kosi s uvriježenom pretpostavkom. Brakteati nisu ratnički amuleti. Oni su prestižni nakit, položen uz ugledne žene u razdoblju kada su skandinavska društva proizvodila goleme količine zlata i jednako ga tako zakapala u zemlju.

Ostave predstavljaju drugi kontekst nalaza, a zakapanje blaga u ovom razdoblju nije služilo jednostavnoj pohrani. Velike količine zlata položene su u zemlju u petom i šestom stoljeću i nikada nisu izvađene, pri čemu polaganje u močvarno tlo osobito upućuje na namjeran obredni čin, a ne na privremeno skrivanje od opasnosti.

O tome što to točno znači još se raspravlja. No sa sigurnošću se može reći da vijek jednog brakteata često završava odlukom da se položi na mjesto odakle se više neće uzeti.

Problem s nazivanjem amuletima

Brakteati se uobičajeno opisuju kao zaštitni amuleti, i taj opis lako može biti točan. No valja jasno reći da je riječ o pretpostavci, a ne o činjenici.

Dokazi koji govore tome u prilog jesu: predmeti su prenosivi i nosili su se na tijelu; nose riječi poput alu i auja koje djeluju formulaično; njihovi prikazi uključuju likove koje kasnija nordijska predaja povezuje s Odinom te konje u kojima neki vide prizore iscjeljivanja; naposljetku, završavaju u namjerno položenim nalazima.

Razlozi protiv toga da se to smatra gotovom stvari jesu: nitko u petom stoljeću nije zapisao čemu su služili; riječ alu nije prevedena; prepoznavanje lika iz šestog stoljeća kao Odina oslanja se na književnost napisanu sedamsto godina kasnije; prestižni nakit bogate žene uopće ne zahtijeva magijsko objašnjenje. Nakit je sam po sebi dostatno objašnjenje za nakit.

Oprezna formulacija glasi: brakteati su prestižni nakit, od kojih dio nosi formulaične riječi nepoznate funkcije, iz razdoblja čija religija nije izravno dokumentirana. To zvuči manje privlačno od riječi amulet, no upravo to podupiru povijesni dokazi.