Ýr

Runa koja je promijenila mjesto

Sve ostale rune u Mlađem futharku zadržale su svoje mjesto u nizu. Ova nije, a razlog je fonetske naravi.

Algiz iz Starijeg futharka označavala je glas z koji se pojavljivao gotovo isključivo na krajevima riječi, u nominativnim nastavcima -az i -iz. U prasjevernogermanskom jeziku taj je glas prešao u poseban fonem sličan glasu r, koji se uobičajeno transliterira kao ʀ i često opisuje kao nepčani ili retrofleksni. Stoljećima se razlikovao od običnoga glasa /r/: ime Hlewagastiz na rogu iz Gallehusa završava tim glasom, a rezbari vikinškog doba još su uvijek razlikovali ta dva suglasnika.

Kada je niz smanjen na šesnaest znakova, ovo je slovo zadržano jer je staronordijskom jeziku i dalje bilo potrebno, no bilo je preokrenuto naopako, preimenovano i premješteno na šesnaesti položaj, iza rune Lǫgr. Nitko nije zabilježio zašto je premještena. Najvjerojatnije je objašnjenje da glas koji se javlja samo na kraju riječi prirodno pripada samom kraju pisma, što predstavlja vrlo promišljeno oblikovno rješenje.

Ta je razlika s vremenom nestala. Mjesto na kojem natpisi pojedinog područja prestaju razlikovati ᚱ od ᛦ jedno je od najkorisnijih oruđa za datiranje kojima runolozi raspolažu.

Ime preuzeto od druge rune

Oblik ove rune potječe od Algiza, no njezino ime ima drukčije podrijetlo.

Ýr znači tisa, a runa tise u Starijem futharku bila je Eihwaz (ᛇ), potpuno zasebno slovo koje je odbačeno pri smanjenju pisma. Negdje tijekom tog prijelaza oblik Algiza preuzeo je ime rune Eihwaz.

Tako je nastala prava zbrka koju većina knjiga o runama uopće ne spominje. Navedene norveške i islandske strofe o runi ýr po svojem podrijetlu pripadaju ovoj runi kao izravnom nastavku Algiza, dok istovremeno opisuju tisu, koja je bila predmet Eihwaza. Zbog toga se obje stranice s pravom pozivaju na njih, iako ih nijedna ne može u potpunosti svojatati.

Kako je točno došlo do te zamjene, ostaje nerazjašnjeno. Najjednostavnije je objašnjenje da se nakon nestanka Eihwaza njezino općepoznato ime vezalo uz najbliži preostali slobodni oblik, dok je samoglasnik ý u riječi ýr bio dovoljno blizak stvarnom glasu tog slova da akrofonski sustav ostane upotrebljiv u poučavanju.

Luk

Islandska strofa povezuje tisu izravno s njezinom uporabom: bendr bogi, napeti luk. Zatim spominje brotgjarnt járn, krhko željezo, te fífu fárbauti, diva strijele, pri čemu je fífa tijelo strijele, a Fárbauti ime diva i Lokijeva oca, upotrijebljeno ovdje kao opća imenica za uništavatelja.

Tisovina daje najbolje jednostavne lukove u Europi zahvaljujući posebnosti svoje građe. Kada se drvo zareže tako da granica između srži i bjeljike prolazi duž krakova luka, ono djeluje kao prirodni kompozit: bjeljika na vanjskoj strani podnosi rastezanje, dok srž na unutarnjoj strani podnosi pritisak. Za to nije potrebno nikakvo lijepljenje slojeva.

Izraz brotgjarnt járn, krhko željezo, odskače od ostalih slika i vjerojatno služi kao kontrast, a ne kao opis: luk se savija ondje gdje bi željezo puklo. Željezo koje puca pod opterećenjem predstavljalo je stvaran i skup problem za kovače koji su radili s rudom iz močvara, a troska iz strofe o runi Úr pripada istom svijetu.

Norveška pjesma pristupa temi iz drugog kuta: tisa je najzelenije drvo zimi, a kad gori, sklona je prštati. Obje su to praktična zapažanja nekoga tko je doista radio s tim drvom.

U tumačenju

Ýr predstavlja pohranjenu napetost. Slika nategnutog luka točno dočarava njezinu bit: snaga je prisutna, usmjerena i još neispaljena.

To je korisno razlikuje od ostalih runa koje označavaju zadržavanje. Íss je potpuni zastoj u kojem se ništa ne miče. Nauðr je pritisak i vanjsko ograničenje. Ýr je stanje pod punim opterećenjem koje se u svakom trenutku može otpustiti, ali se namjerno drži pod kontrolom.

Značenje izdržljivosti proizlazi iz norveške strofe: najzelenije drvo zimi, stablo koje ostaje živo kada je sve oko njega zamrlo. Tise su iznimno dugovječne i otrovne u gotovo svim svojim dijelovima, što je velikim dijelom zaslužno za njihovu otpornost.

Kao posljednja runa u nizu, ona nosi i osjećaj završetka. Dok Othala zaključuje Stariji futhark motivom naslijeđene zemlje, Mlađi futhark završava oružjem u punom natezanju, što je sasvim drukčija završna poruka.

Suvremeni tumači koji preuzimaju značenja iz Starijeg futharka ovdje često vide Algiz: zaštitu, uzdignutu ruku ili upozorenje. Iako je to povijesno razumljivo s obzirom na podrijetlo oblika, niti jedna nordijska pjesma ne spominje takvo značenje.

Kao slovo

Dugograni oblik ᛦ, kratkograni ᛧ.

Označava glas ʀ i nikada ne stoji na početku riječi, zbog čega se javlja isključivo unutar riječi ili na njezinu kraju. Neprestano se pojavljuje u staronordijskim nominativnim nastavcima i zamjeničkim oblicima, pa je sadrži gotovo svaki iole duži natpis.

U kasnijoj srednjovjekovnoj uporabi, kako su se glasovi ʀ i r stopili, runa je u pojedinim kontekstima prenamijenjena za samoglasnik y, što unosi dodatnu složenost pri čitanju kasnih natpisa.