Idad

Samoglasnička glosa koja ima smisla

Nijedno od pet imena samoglasnika ne odnosi se sa sigurnošću na zavičajno stablo, a Idad je tome najbliža od svih.

Etimologija se ne može pouzdano utvrditi: nema sigurnog izvođenja za idad i poput Edad, slovo je moglo biti prilagođeno svom susjedu. No za razliku od Edad, kenning stihovi izravno podupiru glosu. Sinem fedo, najstarije od stabala, i caínem sen, najljepše među drevnima, opisuju golemu starost, a tradicija stabala znaku pridružuje ibar, tisu.

To je rijetko suglasje u nizu samoglasnika i razlog zašto se Idad poistovjećuje s tisom s mnogo više sigurnosti nego što bi sama etimologija opravdala. Ime samo po sebi to ne potvrđuje; sklad kenning stihova i glose najbolje je svjedočanstvo.

Najstarije od stabala, doslovno

Sinem fedo nije pjesničko pretjerivanje. Tisa je daleko najdugovječnije stablo u Europi.

Nekoliko primjeraka u Britaniji i Irskoj pouzdano premašuje tisuću godina, a neke procjene sežu do dvije ili tri tisuće. Ne mogu se odrediti brojanjem godova jer srž stare tise potpuno istrune pa stablo živi zahvaljujući svojoj vanjskoj kori. Šuplje deblo drevne tise stoga uopće ne znači da ona odumire.

Iz ove otpornosti proizlazi i prisutnost tise na seoskim grobljima. Često se zapaža da su tise uz crkve starije od samih crkvenih zdanja; uobičajeno je tumačenje da je stablo označavalo sveto tlo prije gradnje crkve. Ta je pretpostavka razumna, iako ne predstavlja arheološki dokaz o prvobitnoj namjeni mjesta.

Vrijedi pažljivo pročitati izraz caínem sen. Sen označava stare, podjednako stare ljude i drevne stvari; izraz stoga nadilazi biljni svijet i upućuje na pretke. Najljepše među drevnima pohvala je kakvu biste uputili cijenjenoj osobi u poodmakloj dobi.

Pet ureza i kraj

Idad se sastoji od pet ureza urezanih poprijeko preko središnje linije: najveći broj na završnom položaju i time posljednje slovo koje ovaj sustav može oblikovati.

Abeceda se ovdje zaustavlja iz razloga ljudskoga vida, a ne zbog mistike. Pouzdano prepoznavanje količine na prvi pogled bez brojanja kod odraslih prestaje na četiri ili pet crtica. Šest paralelnih ureza moralo bi se svjesno prebrojavati, što bi onemogućilo pismo stvoreno za brzo čitanje uz brid kamenog stupa.

Četiri skupine po pet ureza zaokružuju sustav na dvadeset znakova, pa se sve nakon Idad moralo graditi na drukčiji način. Kasnije dodana forfeda složeni su oblici (petlje, križevi, rešetke) upravo zato što je sustav jednostavnih paralelnih crtica iscrpio svoje granice.

Dvadeseto je slovo točka u kojoj nacrt dotiče vlastiti kraj, i posve je prikladno da znak na tome mjestu označava najstarije biće za koje su ljudi znali.

Drugo slovo tise

Germanski runski nizovi također su tisi posvetili slovo, a usporedba tih tradicija donosi vrijedne uvide.

U starijem futharku runa Eihwaz nosi ime po tisi, a staroengleska pjesma za njezinu nasljednicu Eoh opisuje stablo hrapave kore, čvrsto u zemlji i poduprto korijenjem: točan opis šupljeg debla koje živi od vanjskoga sloja.

Oba su pisma neovisno uočila istu osobinu kod istog stabla: postojanost daleko iznad granice na kojoj bi drugi život nestao.

Nordijska tradicija unosi opor ton koji Idad nema. Tisa je otrovna u gotovo svim dijelovima i najbolje je drvo za lukove; islandski kenning za ovu runu glasi bendr bogi, napeti luk. Irski kenning stihovi ostaju potpuno u krugu vremena i ne spominju ni otrov ni oružje.

To je stvarna razlika u naglasku: irsko slovo govori o vremenu, dok skandinavsko povezuje vrijeme s bojnim oružjem.

U tumačenju

Idad predstavlja ono što je bilo ovdje prije svega i što će ostati poslije.

U otvaranju ukazuje na postojani temelj: tradiciju, obitelj, pradavni dogovor ili osobu koja prethodi sadašnjim okolnostima i nadživjet će ih. Njezina vremenska mjera nije ljudska i u pitanjima o vremenu najavljuje vrlo duga razdoblja.

Caínem sen daje joj izravan smisao povezanosti s precima. To je slovo naslijeđenoga, a ne tek stvorenoga, i onih koji su koračali prije nas.

Položaj slova jednako je važan. Idad je posljednje slovo, peti urez, kraj onoga što sustav može izbrojati. Donosi jasan osjećaj zaokruženja cjeline: ne kraj u smislu nestanka, već trenutak u kojem je struktura u potpunosti ispunjena i svaki daljnji korak traži nov pristup.

Suvremeni autori pod utjecajem Roberta Gravesa često vežu tisu uz smrt i ponovno rođenje. Drevni kenning stihovi govore o starosti i porijeklu, i tu razliku valja čuvati: oni slave tisu zato što je izdržala stoljeća, a ne zbog njezina umiranja.