Islandski magični štapovi

Što su galdrastafir

Galdrastafir, odnosno magični štapovi, crtani su sigili iz tradicije islandskih grimorija: geometrijski likovi, najčešće radijalno simetrični, sastavljeni od križanih linija sa završetcima i kukicama, iscrtani na papiru, drvu, koži ili tijelu.

Svaki od njih ima navedenu namjenu, a te su namjene iznenađujuće svakodnevne. Pored onih općepoznatih, postoje štapovi za pronalaženje kradljivca, pobjedu u hrvanju, osvajanje djevojčine ljubavi, zaustavljanje krvarenja iz nosa, otključavanje brave, sprečavanje gubitka kravljeg mlijeka te zaštitu janjadi od lisica. Pojedini grimoriji propisuju nesvakidašnje sastojke, poput krvi iz točno određenog prsta ili gavranova mozga, uz upute o vremenu i mjestu iscrtavanja.

Tradicija je stvarna, povijesno dokumentirana i iznimno zanimljiva. No ona pripada ranonovovjekovnom Islandu: siromašnom, luteranskom društvu privrženom knjigama između 16. i 19. stoljeća, a nikako vikinškom dobu.

Problem Vegvísira

Vegvísir je znak s osam krakova koji se posvuda prodaje kao vikinški kompas, tetoviran na mnoštvu ljudi i otisnut na bezbrojnim majicama. Zato vrijedi jasno izložiti stvarne povijesne dokaze.

Znak se pojavljuje u rukopisu Huld, koji je Geir Vigfússon sastavio 1860. godine. Zabilježen je i u još dva islandska rukopisa iz sličnog razdoblja. To je cjelokupna povijesna potvrda.

Tekst u Huldu navodi da onaj tko nosi ovaj znak neće izgubiti put u olujama ili nevremenu, čak i kada put nije poznat.

Dakle: islandski rukopis iz devetnaestog stoljeća, otprilike osamsto godina nakon završetka vikinškog doba, opisuje zaštitnu basmu protiv lutanja na kopnu po lošem vremenu. To nije navigacijski instrument, nema veze s pomorstvom, nije vikinški i nije runski: Vegvísir ne sadrži nijednu runu niti je iz njih sastavljen.

Ništa od toga ne umanjuje njegovu vrijednost. Riječ je o islandskoj zaštitnoj basmi iz devetnaestog stoljeća, što je samo po sebi vrijedno proučavanja. No taj simbol ne može nositi tvrdnje kakve se tiskaju na suvenirima.

Ægishjálmur

Ægishjálmur, kaciga strahopoštovanja ili kaciga straha, drugi je glasoviti štap: osam trozuba koji se zrakasto šire iz jednoga središta.

Ovdje su okolnosti složenije i vrlo poučne, jer je sam naziv doista drevan, dok grafički oblik to nije.

Ægishjálmr se spominje u srednjovjekovnoj staronordijskoj književnosti. U pjesmi Fáfnismál i sagi Völsunga saga, zmaj Fáfnir posjeduje ægishjálmr koji ulijeva strah svima koji ga ugledaju; Sigurðr ga uzima nakon što ubije zmaja. Riječ se u prozi javlja i kao nešto što čovjek može nositi ili imati na sebi, u smislu silne, zastrašujuće prisutnosti.

No ti tekstovi nigdje ne opisuju nacrtani simbol, a pogotovo ne ovaj. Znak s osam krakova pojavljuje se u islandskim grimorijima tek stoljećima kasnije, preuzevši staro i upečatljivo ime.

To je čest obrazac u ovoj građi: ranonovovjekovni sigil preuzme ime iz srednjovjekovne književnosti, a kasniji čitatelji zaključe da je sam crtež star koliko i njegov naziv.

Ovo nisu rune

Ova razlika nije cjepidlačenje, nego je temeljne naravi.

Runa je slovo. Ona ima glasovnu vrijednost, ime i mjesto u utvrđenom redoslijedu, a niz runa ispisuje tekst na određenom jeziku.

Galdrastafur je sigil. On nema glasovnu vrijednost, nema mjesto u abecedi i ne ispisuje ništa. Sastavljen je od linija i završetaka prema pravilima crtanja, a ne pisanja.

Riječ je o posve različitim postupcima. Runama možete napisati rečenicu; magičnim štapovima ne možete. Možete nacrtati Vegvísir, ali Fehu ne možete nacrtati, nju možete samo napisati.

Pojedini štapovi sadrže elemente koji podsjećaju na rune, a tradicija grimorija doista uključuje i stvarnu runsku građu: magijske alfabete, runske nizove i šifrirane sustave. No sami štapovi zasebna su praksa, pa je nazivanje tetovaže Vegvísira runama obična kategorijalna pogreška.

Zabuna dijelom proizlazi iz riječi galdr, čije se značenje u tom razdoblju pomaknulo s pjevane magije na pisanu i crtanu magiju.

Suđenja

Povijesni okvir u kojem su ovi štapovi zabilježeni nimalo nije romantičan.

Island je u sedamnaestom stoljeću provodio progone vještica, a taj se obrazac bitno razlikovao od europskog prosjeka: od približno dvadeset i pet pogubljenih osoba veliku su većinu činili muškarci, a dokazni materijal protiv njih najčešće je bila knjiga ili nacrtani štap, a ne optužbe o vještičjem sijelu ili sklapanju pakta.

Jón Rögnvaldsson spaljen je 1625. godine. Tijekom idućih desetljeća uslijedila su nova pogubljenja. Prijestup se u praksi svodio na posjedovanje ili korištenje pisane magije.

Sačuvani grimoriji nastali su u toj sjeni. Galdrabók, zbornik s prijelaza iz 16. u 17. stoljeće, preživio je zato što je iznesen s Islanda; mnogo toga drugoga vlasnici su vjerojatno uništili iz pukog opreza.

Tradicija koju danas možemo čitati tek je djelomična, prenošena u strahu, a rukopisi koji je čuvaju bili su opasno vlasništvo. To je povijest mnogo zanimljivija od vikinških mitova, i to je stvarna povijest.

Ipak ih koristiti

Ništa od navedenoga nije razlog protiv korištenja ovih simbola.

Islandska basma iz devetnaestog stoljeća protiv lutanja stvaran je kulturni artefakt sa zabilježenim tekstom i poznatim povijesnim kontekstom. Tko god iscrtava Vegvísir s tim razumijevanjem, stupa u doticaj s nečim autentičnim.

Problem leži isključivo u pogrešnom datiranju, a to pogrešno datiranje stvara stvarnu štetu. Ono zamagljuje osamsto godina dugu tradiciju islandske narodne prakse proglašavajući je vikinškom. Pripisuje ranonovovjekovnu magiju kršćanskoga doba (jer grimoriji neprestano zazivaju Boga, Krista i svetce) poganskom razdoblju s kojim ona nema nikakve veze. Uz to, čini nevidljivom stvarnu, mnogo neobičniju povijest.

Ključni zaključak glasi: galdrastafir su ranonovovjekovni islandski sigili iz grimorija, a ne vikinške rune, i postaju znatno zanimljiviji čim se ta činjenica razumije.