Islamska i arapska astrologija

Što je islamska i arapska astrologija

Islamska ili arapska astrologija obuhvaća astrološku praksu razvijenu na arapskom jeziku — a dijelom i na perzijskom — diljem golemog prostora od Španjolske i sjeverne Afrike preko Bagdada do središnje Azije između osmog i četrnaestog stoljeća. Njezini praktičari bili su muslimani, židovi, kršćani i zoroastrijci. Nazivali su je 'ilm ahkam al-nujum, „znanost o presudama zvijezda“, kako bi je razlikovali od 'ilm al-falak, „znanosti o nebeskim sferama“, odnosno teorijske astronomije. Ova tradicija nije bila puko prepisivanje starijih izvora; bio je to opsežan znanstveni i filozofski pothvat koji je helenističku geometriju, sasanidsku teoriju povijesnih ciklusa i indijsku matematiku stopio u jedinstven, matematički rigorozan sustav koji je stoljećima dominirao srednjovjekovnim svijetom.

Bagdad: grad utemeljen prema zvijezdama

Kada je abasidska dinastija preuzela vlast 750. godine, premjestila je prijestolnicu carstva na istok, preuzevši od pokorenog Sasanidskog Carstva ne samo administrativni aparat već i duboko uvjerenje da se sudbina vladara i carstava zrcali u kretanju nebeskih tijela. Kalif al-Mansur odlučio je izgraditi novu prijestolnicu, Bagdad, poznatu kao Okrugli grad. Nije položio niti jednu ciglu dok njegovi dvorski astrolozi nisu odredili savršen astrološki trenutak. Taj zadatak povjeren je Nawbakhtu, perzijskom zoroastrijcu koji je prešao na islam, i Masha'allahu, židovskom učenjaku iz Basre. Izabrali su popodne 31. srpnja 762. godine. U njihovoj karti ascendent je bio u znaku Strijelca, a njegov vladar Jupiter nalazio se u samoj prvoj kući, obećavajući dugovječnost i procvat gradu, dok je zlokobni Mars smješten u šestu kuću — mjesto svoje radosti — kako bi štitio carstvo od neprijatelja. Horoskop se pokazao iznimno točnim: Bagdad je stoljećima ostao svjetsko središte znanosti, kulture i trgovine.

Pokret prevođenja

Tijekom sljedeća dva stoljeća Bagdad je postao središte najvećeg prevoditeljskog pokreta u povijesti. Pod pokroviteljstvom kalifa, posebice al-Mansura, Haruna al-Rashida i al-Ma'muna, osnovana je Kuća mudrosti (Bayt al-Hikma). Učenjaci su prikupljali rukopise iz Atene, Aleksandrije, Antiohije, Gundishapura i Indije, prevodeći ih na arapski jezik. Iz grčke tradicije preveli su Ptolemejev Tetrabiblos i djela Doroteja Sidonskog; iz sasanidske Perzije astronomske tablice Zik-i Shahriyar; iz Indije Surya Siddhantu i Brahmaguptine traktate. Arapski jezik time je razvio iznimno precizan znanstveni rječnik, postavši univerzalni jezik znanosti od Atlantika do Indijskog oceana.

Al-Kindi: astrologija kao prirodna fizika

Helenistička astrologija bila je duboko prožeta stoičkom idejom sudbine i astralnim božanstvima, što je bilo neprihvatljivo monoteističkom islamskom svjetonazoru. Prvi veliki arapski filozof, Ya'qub ibn Ishaq al-Kindi (oko 801.–873.), preoblikovao je astrologiju u prirodnu fiziku. U svojoj glasovitoj raspravi De Radiis (O zrakama) postavio je teoriju da svako tijelo u svemiru emitira zrake u svim smjerovima. Zrake nebeskih tijela, zbog njihove veličine, svjetlosti i brzine, neprekidno se križaju i moduliraju elementarna svojstva sublunarnog svijeta — toplinu, hladnoću, vlagu i suhoću. Astrologija tako za al-Kindija nije bila praznovjerje ili magija, već prirodna znanost o međusobnom zračenju materijalnih tijela, u potpunom skladu s Aristotelovom fizikom uzroka i posljedice.

Abu Ma'shar i Veliki uvod

Središnja figura ove tradicije bio je Abu Ma'shar al-Balkhi (787.–886.), na Zapadu poznat kao Albumasar. Rođen u Balkhu (u današnjem Afganistanu), u Bagdad je stigao kao učenjak hadisa, ali se pod utjecajem al-Kindija posvetio matematici i astrologiji. Njegovo kapitalno djelo Kitab al-Madkhal al-Kabir (Veliki uvod u astrologiju), napisano 848. godine, postalo je najmjerodavniji astrološki traktat srednjega vijeka. U njemu je Abu Ma'shar spojio Aristotelovu teoriju kretanja sfera s praktičnim metodama tumačenja horoskopa, dajući astrologiji čvrst teorijski temelj koji je branio od napada teologa. Njegove knjige prevedene su na latinski u 12. stoljeću i činile su temelj astrološkog obrazovanja na europskim sveučilištima sve do 17. stoljeća.

Povijest zapisana u konjunkcijama

Dok se helenistička astrologija bavila ponajprije osobnim horoskopima rođenja, arapska tradicija — oslanjajući se na sasanidske perzijske ideje o dobima svijeta — preobrazila je mundana astrologiju, astrologiju naroda, dinastija, religija i vremenskih prilika, u golemo i sustavno znanstveno polje. Abu Ma'sharova Knjiga o tisućljećima prilagodila je ogromne indijske i perzijske kozmičke cikluse povijesti svetih spisa, smještajući konjunkciju svih planeta na početak Ovna u 3102. godinu pr. Kr. i datirajući biblijski Potop prema njoj. Njegova Knjiga o konjunkcijama izgradila je radnu metodu na Jupiteru i Saturnu, dvama najsporijim planetima vidljivima golim okom. Oni se susreću približno svakih dvadeset godina, a svaki novi susret pada oko 243 stupnja dalje od prethodnoga, što zadržava niz konjunkcija unutar triju znakova istog elementa tijekom otprilike 240 godina prije nego što prijeđe u sljedeći element. Nakon približno 960 godina niz prolazi kroz sva četiri elementa i vraća se na početak. Astrolozi su tumačili te tri vremenske razine kao tri različita opsega povijesnih zbivanja:

• mala konjunkcija, svakih približno 20 godina, za lokalne prevrate i dinastičke nemire, every 20 years or so, for rebellions, local dynastic shifts and palace plots;
• srednja konjunkcija, svakih približno 240 godina, prijelaz u novi elementarni trigon za uspon i pad carstava, roughly every 240 years, when the conjunctions move from fiery signs to earthy, airy or watery ones, for the rise and fall of empires;
• velika konjunkcija, puni ciklus od približno 960 godina, povratak u početni trigon za nove religije i zakone, every 960 years, when the cycle returns to its starting sign, for new religions, new laws and the birth of prophets.

Ova je shema primjenjivana i retrospektivno i prognostički. Astrolozi su dokazivali da je biblijski Potop nastupio pod velikom konjunkcijom u vodenom trigonu, da je rođenje Isusa Krista pratila konjunkcija koja je označila novu eru, te da je pojava proroka Muhameda i uspon islama bio najavljen prijelazom u škorpionski vodeni trigon. Masha'allah i Abu Ma'shar pisali su opsežne povijesne kronike u kojima su cjelokupnu ljudsku povijest tumačili kroz matematičke ritmove konjunkcija.

Kuće, instrumenti i točno vrijeme

Helenistički astrolozi uglavnom su koristili sustav kuća cijelih znakova, u kojem je svaki znak zodijaka jedna kuća računata od uzlaznoga znaka. Astronomi u islamskom svijetu, obučeni u sfernoj trigonometriji i obvezni precizno odrediti vremena namaza i smjer prema Meki, preferirali su kvadrantne sustave koji dijele nebo od promatračeva vlastitog horizonta i meridijana. Najrašireniji je bio sustav koji je podučavao al-Qabisi, na latinskom poznat kao Alcabitius, čiji je Uvod u umijeće presuda zvijezda, napisan za dvor Sayfa al-Dawle u Alepu i preveden od strane Ivana Seviljskog, postao standardni udžbenik astrologije na srednjovjekovnim europskim sveučilištima. Njegova metoda temelji se na vremenu: uzima dnevni poluluk stupnja ascendenta — vrijeme potrebno tom stupnju da prijeđe put od istočnog horizonta do sredine neba (Medium Coeli) — dijeli ga na tri jednaka dijela i prenosi te podjele natrag na ekliptiku duž satnih krugova kako bi odredila vrhove jedanaeste, dvanaeste, druge i treće kuće. Ručni rad zahtijevao je trigonometrijske tablice, no astrolab je taj postupak učinio brzim: ovaj mjedeni instrument preslikava sferu neba na ravnu ploču stereografskom projekcijom, a izrađivači u Bagdadu i kasnije u Andaluziji gravirali su linije kuća na ploče za određenu geografsku širinu, pa je okretanjem zvjezdane mreže na točan sat bilo moguće očitati vrhove kuća jednim pogledom.

Arapske točke (Sahm)

Arapske točke, u sanskrtskim i grčkim izvorima poznate kao žrebovi (kleroi), u arapskoj su astrologiji doživjele neviđen procvat. Arapska riječ sahm doslovno znači „strijela“ ili „udio“. Točka je imaginarna pozicija na ekliptici dobivena mjerenjem kutne udaljenosti između dvaju planeta i projiciranjem te iste udaljenosti od stupnja ascendenta.

• Točka sudbine (Sahm al-Sa'ada): u dnevnom horoskopu računa se kao Ascendent + Mjesec − Sunce, a predstavlja tjelesno zdravlje, materijalno bogatstvo i vanjske okolnosti.
• Točka duha (Sahm al-Ghayb): u dnevnom horoskopu računa se kao Ascendent + Sunce − Mjesec, a označava unutarnji karakter, duhovne težnje, intelekt i namjere.
• Točka oca: u dnevnom horoskopu računa se kao Ascendent + Saturn − Sunce.
• Točka braka: računa se iz udaljenosti između vladara sedme kuće i samog vrha sedme kuće.

U noćnim horoskopima redoslijed planeta u formulama se obrće. Dok su helenistički tekstovi poznavali tek desetak točaka, arapski su autori razvili stotine točaka za gotovo svako životno pitanje: od točke trgovine, duga i nasljedstva do točke putovanja, bolesti i zarobljeništva.

Dostojanstva i Almuten

S tolikim brojem planeta, kuća i točaka u igri, astrolozima je bio potreban način da odrede koji čimbenici nose najveću težinu. Formalizirali su osnovna dostojanstva — snagu koju planet crpi iz svojeg znaka putem sjedišta, egzaltacije, tripliciteta, termina i lica — te dodali slučajna dostojanstva poput položaja u kući, brzine i vidljivosti. Iz tih je proračuna proizašao almuten, od arapskog al-mubtazz, pobjednik. Astrolog boduje dostojanstvo svakog planeta nad ključnim točkama karte, obično nad ascendentom, Suncem, Mjesecom, Točkom sudbine i mlađakom ili uštapom prije rođenja, a planet s najvišim zbrojem proglašava se almutenom cijeloga horoskopa, smatranim vodećim utjecajem i ključnim vodičem za procjenu duljine života. Masha'allah i Abu Ma'shar koristili su takve metode, a Guido Bonatti ih je u trinaestom stoljeću unio u latinsku astrologiju.

Horarna i elektivna astrologija

Vladarski dvorovi također su trebali brze odgovore. Kalifi, veziri i trgovci pitali su o trgovini, ratu, bolesti i braku, a astrolozi su odgovarali horarnom astrologijom — kartom izrađenom za trenutak u kojem je pitanje postavljeno — i elektivnom astrologijom, odnosno izborom povoljnog trenutka za početak nekog pothvata. Sahl ibn Bishr, židovski astrolog iz devetog stoljeća poznat na latinskom kao Zahel, dao je njihova radna pravila. Njegove knjige precizno su definirale kada aplicirajući aspekt između dvaju planeta označava da će se stvar uspješno dovršiti, a kada će drugi planet presjeći, blokirati ili osujetiti ishod. Za njegova pravila uopće nisu bili potrebni podaci o rođenju, što ih je činilo primjenjivima za svakoga tko postavlja pitanje. Sahl je bio među prvim autorima prevedenima u Španjolskoj u dvanaestom stoljeću, a njegova su pravila prožela kasniju europsku horarnu praksu.

Kritičari: teologija, astronomija i povijest

Od jedanaestog stoljeća ova velika sinteza našla se na udaru s više strana. Teolog al-Ghazali u djelu Tahafut al-Falasifa (Nesuvislost filozofa) pogodio je sam temelj Abu Ma'sharove obrane poričući da bilo koji uzrok proizvodi svoju posljedicu po nužnosti. Vatra ne spaljuje pamuk po svojoj prirodi; Bog stvara spaljivanje u trenutku njihova dodira, i On obično održava taj pravilni poredak — Božji običaj — kako bi ljudi mogli živjeti u uređenom svijetu, zadržavajući slobodu da ga u svakom trenutku prekine. Ako stvorene stvari nemaju vlastitu moć, planeti ne mogu ništa uzrokovati, a judicijalna astrologija postaje pokušaj čitanja Božjih odluka. Ibn Rushd (Averroes) iz Córdobe odgovorio mu je točku po točku u djelu Tahafut al-Tahafut (Nesuvislost nesuvislosti), dokazujući da bez stabilnih uzroka znanost uopće ne može postojati, premda je i sam gajio malo povjerenja u konkretna astrološka predviđanja. Astronomi su iznijeli drugačije sumnje. Djelo Ibn al-Haythama Sumnje u vezi s Ptolemejem razotkrilo je fizikalne proturječnosti u grčkim modelima, a na opservatoriju u Maraghi, utemeljenom 1259. godine pod vodstvom Nasir al-Dina al-Tusija, matematičko proučavanje neba razvilo se u samostalnu disciplinu, stvarajući modele poput Tusijeva para koji se ponovno javljaju kod Kopernika, dok je astrologija izgubila ugled među astronomima iako je sam al-Tusi služio mongolskom vladaru kao astrolog. Naposljetku, povjesničar Ibn Khaldun u svojoj Muqaddimi iz 1377. godine odbacio je nauk o konjunkcijama kao oruđe za tumačenje povijesti. Države se uzdižu i propadaju, tvrdio je, kroz asabijju ('asabiyya) — solidarnost koja povezuje skupinu — i kroz ekonomske sile, a ne kroz prijelaz Jupitera i Saturna iz jednog elementa u drugi. Tvrdnje astrologa da vide skrivenu budućnost proglasio je neutemeljenima i zabranjenima.

Naslijeđe u Europi

Kritike su postupno oslabile ugled astrologije unutar samoga islamskoga svijeta, no u međuvremenu je arapska tradicija prenijeta na Zapad. Tijekom 12. stoljeća europski učenjaci hrlili su u Toledo, dolinu Ebra i južnu Italiju kako bi prevodili arapske rukopise na latinski. Herman Dalmatin, Ivan Seviljski, Platon iz Tivolija i Gerard iz Kremone preveli su na stotine rasprava Abu Ma'shara, al-Kindija, al-Qabisija i Sahla ibn Bishra. Ti latinski prijevodi ušli su na novonastala europska sveučilišta u Parizu, Bologni i Oxfordu. Rječnik europske astrologije i astronomije — nazivi zvijezda poput Aldebarana, Algola i Betelgeza, pojmovi poput zenita, nadira, azimuta i almutena — trajni su spomenik tom šestostoljetnom arapskom znanstvenom pothvatu.

Kako čitati ovaj odjeljak

Tematske kartice iznad prate tradiciju od utemeljenja Bagdada do Ibn Khaldunove kritike, a osobe navedene u nastavku predstavljaju mislioce koji su je oblikovali. Čitajte rana poglavlja kako biste vidjeli kako je ovo umijeće izgrađeno, srednja poglavlja za njegove tehnike, a posljednja za argumente protiv njega i put kojim je stiglo u Europu. Astrologija je ovdje prikazana kao povijest i simbolički jezik za promišljanje, a ne kao obećanje zadanih ishoda. Tradicija i njezine tehnike dostupne su na pedeset i dva jezika u sklopu ekosustava Tarot Academy.