Egipatski dekani
Dekanska medicina i magija
U prvim stoljećima po. Kr. mnogi su u Egiptu i na istočnom Sredozemlju vjerovali da svaki od trideset i šest dekana vlada jednim dijelom tijela i da može uzrokovati ili izliječiti njegovu bolest. Jedna je hermetička knjiga svakom dekanu pridružila sliku, kamen i biljku, urezane geme nosile su lavoglavog Chnoubisa, a Salomonov zavjet pretvorio je dekane u demone, od kojih svaki priznaje ime koje ga tjera.
- dekana nad tijelom
- 36
- slika, kamen i biljka
- 3
- prva objava Svete knjige
- 1908
Unutar dekanske medicine
Ideje, tekstovi i predmeti kojima je trideset i šest dekana vezano uz ljudsko tijelo, od egipatskih bogova za dijelove tijela do hermetičkih amuleta, urezanih gema i Salomonova popisa demona.
Melotezija
Vjerovanje da dijelovi neba upravljaju dijelovima tijela. Zodijačka melotezija ide od Ovna na glavi do Riba na stopalima; dekanska melotezija rabi isti redoslijed, ali s trideset i šest užih zona umjesto dvanaest.
Bogovi za svaki ud
Poglavlje 42 Knjige mrtvih svaki dio tijela, od kose do nožnih prstiju, stavlja pod nekog boga, a ljekovite čarolije čine isto za bolesnike. Dekanska medicina primijenila je tu staru egipatsku naviku na trideset i šest zvjezdanih bogova.
Donositelji bolesti
Kasna egipatska teologija povezivala je dekane s izaslanicima Sekhmet koji donose kugu, a koji su u svojih deset dana mogli poslati bolest ili je zadržati. Sila koja je mogla udariti tijelo mogla se i zamoliti da ga poštedi, i na toj pretpostavci počiva sve kasnije dekansko liječenje.
Sveta Hermesova knjiga
Grčka rasprava koju Hermes upućuje Asklepiju, a koja svakom dekanu daje ime, sliku, dio tijela, kamen i biljku. Datum joj je sporan; prvi ju je objavio Charles-Émile Ruelle 1908.
Slika, kamen i biljka
Urežite sliku dekana na njegov kamen, ispod stavite njegovu biljku, zatvorite ih zajedno i nosite cjelinu. To je formula Svete knjige za zaštitu organa kojim dekan vlada. Urezana slika bila je ono što je predmet vezalo uz zvijezdu.
Chnoubis
Lavoglava zmija s krunom od zraka, najčešći dekan na sačuvanim gemama, obično urezana u zeleni ili žuti kamen. Ime mu se obično izvodi iz dekana Kenmeta, a njegove su se geme nosile zbog želuca.
Galenov zeleni jaspis
Galen se poziva na Nehepsovu knjigu kad spominje zeleni jaspis s urezanom zrakastom zmijom koji se nosio zbog želuca. Izvješćuje da je i sam iskušao takvo kamenje i da je koristilo i bez slike, što je neobičan komentar iz prve ruke.
Trideset i šest demona tijela
Filozof Celzo, kojega navodi Origen, izvješćuje o egipatskom vjerovanju da trideset i šest demona dijeli tijelo među sobom i da njihovo imenovanje liječi. Origen to navodi kao dokaz da su takve sile bile demoni, a ne bogovi.
Salomonov zavjet
Salomon, kojemu je arkanđeo Mihael dao prsten, priziva trideset i šest duhova koji sebe nazivaju dekanima zodijaka. Svaki priznaje bolest koju uzrokuje, od glavobolja naniže, i anđeosko ime koje ga tjera da se povuče.
Tesal i biljke
Djelo O moćima biljaka pripovijeda kako je jedan liječnik, uz vodstvo tebanskog svećenika, u viziji vidio Asklepija i naučio koje biljke pripadaju dvanaest znakova i sedam planeta. To je astrološka botanika bez dekana, u istom egipatskom okružju.
Prevladava zodijački čovjek
Srednjovjekovni liječnici rabili su zodijačkog čovjeka s dvanaest znakova za određivanje vremena puštanja krvi, a dekansku mrežu ostavili su po strani. Imena dekana opstala su u zbirkama poput latinskog Liber Hermetis, ali više ne kao medicina koja se primjenjuje.
Talismani nakon medicine
Dekanske slike živjele su dalje kod Abu Mašara, u Picatrixu i kod Agrippe kao likovi talismana za zaštitu i liječenje, ali precizna karta dekana na organima izblijedjela je. Arapsko i renesansno poglavlje ovog odjeljka prate taj put.
Svjedoci i priređivači
Antički pisci koji su zabilježili dekansko liječenje ili o njemu raspravljali te suvremeni znanstvenici koji su priredili tekstove i katalogizirali geme.
Nehepso
Legendarni faraon pod čijim je imenom kružio grčki astrološki korpus; Galen se poziva na njegovu četrnaestu knjigu zbog zelenog jaspisa s urezanom zrakastom zmijom, koji se nosio radi zaštite želuca.
Galen
Najutjecajniji liječnik antike, čije djelo o jednostavnim lijekovima bilježi Nehepsov amulet i njegov vlastiti pokus sa zelenim jaspisom, najopširniji antički medicinski komentar o jednom dekanskom kamenu.
Celzo i Origen
Poganski kritičar kršćanstva koji je opisao trideset i šest demona tijela i kršćanski teolog čiji je odgovor, Protiv Celza, sačuvao taj odlomak, odbacujući pritom njegove bogove.
Tesal
Liječnik naveden kao autor djela O moćima biljaka, čije uvodno pismo opisuje viziju Asklepija u Tebi; često se poistovjećuje s Tesalom iz Trala, iako je to poistovjećivanje sporno.
Charles-Émile Ruelle
Francuski filolog i knjižničar koji je 1908. objavio grčki tekst Svete Hermesove knjige Asklepiju, temelj svih kasnijih radova o dekanskoj medicini.
Frederick Conybeare
Orijentalist koji je 1898. objavio prvi engleski prijevod Salomonova zavjeta i tako njegov popis trideset i šest dekanskih duhova približio čitateljima izvan grčke filologije.
Chester McCown
Bibličar čije je kritičko izdanje Salomonova zavjeta iz 1922. razvrstalo njegove zamršene rukopise i ostaje temelj proučavanja tog teksta.
Wilhelm Gundel
Klasični filolog koji je 1936. objavio latinski Liber Hermetis i iste godine u djelu Dekane und Dekansternbilder okupio medicinske i magijske tekstove o dekanima na četiri jezika.
André-Jean Festugière
Dominikanski znanstvenik čije je djelo La Révélation d'Hermès Trismégiste, od 1944. nadalje, smjestilo Svetu knjigu i Tesalovo pismo u hermetičku književnost rimskog Egipta.
Campbell Bonner
Klasični filolog čije su Studies in Magical Amulets iz 1950. katalogizirale geme s Chnoubisom i drugo ljekovito kamenje te dekanskim amuletima dale materijalni kontekst.
Medicina prema dekanima
Dekanska medicina vjerovanje je, rašireno u grčko-rimskom Egiptu i na istočnom Sredozemlju u prvim stoljećima po. Kr., da je svaki od trideset i šest dekana upravljao jednim dijelom ljudskog tijela i mogao uzrokovati ili izliječiti njegove bolesti. Oni koji su se njome bavili nisu se dekanima služili ponajprije za predviđanje. Služili su se njima da objasne zašto se razbolio određeni organ i da ga zaštite, noseći urezani kamen, stavljajući uz njega biljku ili izgovarajući ime sile koja je bolest mogla otjerati. Taj nauk pripada povijesti religije i medicine, a ne medicini kakva se danas prakticira, i ova ga stranica opisuje kao povijesno vjerovanje. Izvora je malo i teško ih je tumačiti: grčka rasprava pripisana Hermesu, nekoliko opaski liječnika i filozofa, poznati demonološki tekst i tisuće urezanih gema čija se namjena mora izvoditi iz njihovih slika i natpisa.
Nebo položeno na tijelo
Opća zamisao da dijelovi tijela odgovaraju dijelovima neba naziva se melotezija. Njezin je najpoznatiji oblik zodijački: Ovan upravlja glavom, Bik vratom, i tako naniže do Riba na stopalima. Dekanska melotezija rabi istu logiku odozgo prema dolje, ali s finijom mrežom. Umjesto dvanaest zona ima ih trideset i šest, pa je, primjerice, glava podijeljena među nekoliko dekana, od kojih je svaki zadužen za manje područje ili za određenu vrstu tegobe. Finija podjela odgovarala je medicini koja je htjela točno imenovati koja sila djeluje u pojedinoj bolesti. Oba sustava počivaju na pretpostavci, zajedničkoj većini antičke medicine i filozofije, da je čovjek mali kozmos čiji su dijelovi simpatijom vezani uz veliki. U dekanskoj medicini ta je simpatija bila uređena preko najstarijeg i najbrojnijeg skupa zvjezdanih bogova kojim je egipatska tradicija raspolagala.
Egipatski korijeni
Dvije su egipatske zamisli pripremile tlo. Prva je pobožanstvenje dijelova tijela. Poglavlje 42 Knjige mrtvih poistovjećuje svaki dio tijela pokojnika s nekim bogom, od kose do nožnih prstiju, tako da je cijela osoba zaštićena time što je ud po ud božanska. Slični popisi pojavljuju se u ljekovitim čarolijama, gdje se udovi bolesnika jedan po jedan stavljaju pod božansku zaštitu. Druga je zamisao opasnost samih dekana. U 1. tisućljeću pr. Kr. dekani su se povezivali s izaslanicima Sekhmet, lavlje božice kuge, i smatralo se da mogu poslati bolest tijekom deset dana kojima je svaki od njih upravljao. Sila koja je tijelu mogla poslati bolest mogla se i nagovoriti da je zadrži, a ona koja je vladala dijelom godine mogla se zamoliti da vlada dijelom tijela. Dekanska medicina spojila je te dvije navike mišljenja s grčkim zodijakom i grčkim jezikom medicinske teorije.
Sveta Hermesova knjiga Asklepiju
Središnji je tekst kratka grčka rasprava poznata kao Sveta Hermesova knjiga Asklepiju. Sačuvana je u kasnim rukopisima i datum joj je nesiguran, iako se obično smješta u prva stoljeća po. Kr. Francuski znanstvenik Charles-Émile Ruelle objavio ju je 1908. Rasprava prolazi kroz zodijak znak po znak i svakom od njegovih triju dekana daje ime, opis dekanove slike, dio tijela ili vrstu bolesti kojom upravlja, kamen i biljku. Dekani se spuštaju niz tijelo zodijačkim redom, pa se prvi dekani Ovna odnose na glavu, a posljednji dekani Riba na stopala. Knjiga se predstavlja kao objavljeno znanje koje je Hermes, grčko ime za egipatskog Tota, prenio svome učeniku Asklepiju, bogu liječenja. Takav je okvir svrstava među hermetičke spise, veliku i raznoliku književnost koja seže od filozofskih dijaloga do praktične astrologije i magije.
Kako se izrađivao dekanski amulet
Upute Svete knjige slijede dosljedan obrazac. Za svaki dekan čitatelju se kaže da dekanovu sliku ureže na njegov kamen, da dekanovu biljku stavi ispod kamena i da oboje zatvori u okov koji nositelj drži na tijelu. Amulet tada štiti dio tijela kojim dekan upravlja. Ono što ga je, u logici teksta, činilo djelotvornim bio je lanac korespondencija: dekan na nebu, njegov lik na kamenu, kamen i biljka koji dijele njegovu narav te organ pod njegovom vlašću. Najvažnija je bila slika. Smatralo se da ispravno urezan lik privlači utjecaj dekana u predmet, i zato je tradicija čuvala tako brižljive opise izgleda svakog dekana. Ista logika slike, tvari i nebeskog vladara poslije je uređivala talismanske recepte arapskog Picatrixa i renesansnih magova.
Chnoubis i zeleni kamen
Najbolje dokumentiran dekanski amulet jest gema s Chnoubisom. Njezina je slika sklupčana zmija s lavljom glavom, često okrunjena zrakama, a njezino ime, koje se piše i Chnoumis, ime je dekana koje se obično izvodi iz egipatskog dekana Kenmeta. Iz rimskog razdoblja sačuvane su stotine takvih gema, mnoge urezane u zeleno ili žućkasto kamenje, a često nose ime i znak sastavljen od tri oblika slova S prekrižena crtom. Njihova je uobičajena namjena, sudeći prema natpisima i antičkim svjedočanstvima, bila zaštita želuca i probave. Liječnik Galen, pišući u 2. stoljeću, izvješćuje da su neki zeleni jaspis cijenili zbog želuca i da je djelo koje je kružilo pod Nehepsovim imenom, u svojoj četrnaestoj knjizi, propisivalo da se na takav kamen ureže zrakasta zmija. Galen kaže da je kamenje iskušao tako što ga je objesio da dodiruje gornji dio želuca i da je koristilo i bez urezane slike, a ta je opaska rijedak primjer antičkog iskustvenog komentara o jednoj magijskoj praksi. Američki znanstvenik Campbell Bonner poslije je katalogizirao geme s Chnoubisom u djelu Studies in Magical Amulets iz 1950.
Celzo i trideset i šest demona
Jedan je promatrač izvana u 2. stoljeću jasno opisao taj nauk. Celzo, platonistički filozof koji je pisao protiv kršćana, kaže da je prema Egipćanima ljudsko tijelo podijeljeno među trideset i šest demona ili bogova zraka, od kojih je svaki zadužen za jedan dio, i da zazivanje njihovih imena liječi bolest tog dijela. Navodi i nekoliko imena u grčkom obliku. Celzova je knjiga izgubljena, ali Origen navodi taj odlomak u osmoj knjizi svoga odgovora, Protiv Celza, napisanoga u 3. stoljeću. Celzu je bilo važno da čak i tijelom upravljaju božanske sile koje zaslužuju poštovanje, a za Origena je to bio dokaz da su takve sile demoni kojima kršćani ne moraju iskazivati čast. Ta razmjena pokazuje da je dekanska medicina krajem 2. stoljeća bila dovoljno poznata da posluži kao primjer u filozofskoj raspravi o religiji.
Salomonov zavjet
Najživlje se dekani kao donositelji bolesti pojavljuju u Salomonovu zavjetu, grčkom tekstu nesigurnog datuma čiji je sačuvani oblik kršćanski; znanstvenici njegov nastanak smještaju bilo gdje između 1. i 5. stoljeća po. Kr. Pripovijeda kako je kralj Salomon od arkanđela Mihaela primio prsten kojim je mogao zapovijedati demonima i kako ih je natjerao da grade Hram. U jednom dugom odlomku pred njega zajedno dolazi trideset i šest duhova. Nazivaju se trideset i šest elemenata, vladarima svijeta tame ovoga vijeka, i svaki se poistovjećuje s jednim dekanom zodijaka, počevši od prvog dekana Ovna. Svaki duh imenuje bolest koju uzrokuje, glavobolje, očne bolesti, upale grla, bolove u pojedinim organima, a zatim riječ koja ga pobjeđuje, najčešće ime nekog anđela, a ponekad pisanu formulu koju treba nositi ili pričvrstiti u kući. Prvi, na primjer, kaže da donosi glavobolje i da se povlači čim čuje zapovijed upućenu arkanđelu Mihaelu. Popis, kao i hermetička knjiga, uglavnom slijedi tijelo prema dolje.
Tesal i biljke znakova
Uz dekanske tekstove stoji srodna tradicija astrološke botanike. Grčko djelo O moćima biljaka, pripisano liječniku po imenu Tesal i vjerojatno napisano u 1. stoljeću po. Kr., počinje pismom u kojem autor pripovijeda kako je studirao medicinu u Aleksandriji, otputovao u Tebu u Gornjem Egiptu i nagovorio jednog svećenika da mu priredi viziju Asklepija. Bog mu je tada otkrio biljke koje pripadaju svakom od dvanaest znakova i sedam planeta te lijekove koji se od njih mogu pripraviti kad se uberu u pravo vrijeme. Tesal radi sa znakovima i planetima, a ne s dekanima, ali okružje je isto: Egipat kao dom skrivenog znanja, objava boga liječenja i biljke čija moć ovisi o zvijezdama. Sveta Hermesova knjiga dekanska je inačica iste zamisli, s trideset i šest biljaka umjesto dvanaest.
Srednji vijek i poslije
Dekanska medicina nije ušla u glavnu struju srednjovjekovne medicine. Latinska Europa zadržala je umjesto nje zodijačku meloteziju, najpoznatiju po zodijačkom čovjeku iz almanaha i časoslova, liku s dvanaest znakova raspoređenih po tijelu, kojega su liječnici konzultirali prije puštanja krvi. Latinska zbirka poznata kao Liber Hermetis, koju je Wilhelm Gundel objavio 1936., čuva imena i popise dekana među mnogo drugog helenističkog gradiva, ali je imala malo praktičnog utjecaja. Dekanske slike opstale su uglavnom u magiji. Popisi slika Abu Mašara i talismanski recepti Picatrixa, prevedenog na latinski u 13. stoljeću, prenijeli su zamisao da slika urezana u pravom nebeskom trenutku može liječiti ili štititi, a renesansni su je autori poput Agrippe ponavljali. Do tada je veza s pojedinim dijelovima tijela uglavnom izblijedjela, a dekani su služili kao opće sile za talismane, a ne kao sustav dijagnoze.
Kako su tekstovi ponovno otkriveni
Većina tog gradiva ponovno je izašla na vidjelo između 1890-ih i 1950-ih. Frederick Conybeare objavio je engleski prijevod Salomonova zavjeta 1898., a kritičko izdanje Chestera McCowna iz 1922. razvrstalo je njegove rukopise. Ruelleovo izdanje Svete Hermesove knjige pojavilo se 1908. Djelo Dekane und Dekansternbilder Wilhelma Gundela iz 1936. okupilo je egipatsko, grčko, latinsko i arapsko gradivo o dekanima. Dominikanski znanstvenik André-Jean Festugière obradio je Svetu knjigu i Tesalovo pismo u prvom svesku djela La Révélation d'Hermès Trismégiste 1944., smjestivši ih u širu hermetičku književnost rimskog Egipta. Bonnerov rad o gemama iz 1950. pridodao je materijalne dokaze. Kasniji povjesničari, poput Gartha Fowdena u knjizi The Egyptian Hermes iz 1986., čitali su te izvore kao plodove dvojezične egipatske svećeničke kulture koja je svoje stare bogove prilagođavala grčkoj učenosti.
Čitanje izvora danas
Sačuvani tekstovi otvaraju probleme koje treba imati na umu. Nijedan se ne može pouzdano datirati, hermetički i salomonski tekstovi stoljećima su se prepisivali i mijenjali prije najstarijih sačuvanih rukopisa, a imena dekana u njima toliko se razlikuju da se ne mogu uredno uskladiti s egipatskim popisima. Geme je lakše datirati prema stilu, ali njihova se točna uporaba rekonstruira iz kratkih natpisa i nekoliko književnih opaski. S pouzdanjem se može reći da je u prvim stoljećima po. Kr. bilo prilično rašireno vjerovanje da trideset i šest dekana upravlja dijelovima tijela, da slike, kamenje, biljke i imena mogu vezati njihov utjecaj te da je to vjerovanje počivalo koliko na egipatskoj teologiji toliko i na grčkoj astrologiji. To je poglavlje u povijesti načina na koji su ljudi shvaćali bolest, i ništa u njemu ne treba shvatiti kao uputu za njezino liječenje.
Često postavljana pitanja
Što je dekanska medicina?
Sustav vjerovanja iz grčko-rimskog razdoblja, sa središtem u Egiptu, koji je svaki od trideset i šest dekana dodijelio jednom dijelu ljudskog tijela. Smatralo se da svaki dekan može uzrokovati ili izliječiti bolest u svom dijelu, a ljudi su zaštitu tražili urezanim kamenjem, biljkama i imenima sila o kojima je riječ. To je predmet povijesnog proučavanja, a ne oblik liječenja.
Što je Sveta Hermesova knjiga Asklepiju?
Kratka grčka hermetička rasprava koja navodi trideset i šest dekana s njihovim imenima, slikama, dijelovima tijela kojima upravljaju te kamenom i biljkom za svaki od njih, uz upute za izradu zaštitnog amuleta. Datum joj je nesiguran, obično se smješta u prva stoljeća po. Kr., a prvi ju je objavio Charles-Émile Ruelle 1908.
Što je melotezija?
Antički nauk prema kojem dijelovi tijela odgovaraju dijelovima neba. U zodijačkoj inačici Ovan upravlja glavom, a Ribe stopalima; u dekanskoj je isti redoslijed odozgo prema dolje podijeljen na trideset i šest zona. Počiva na zamisli da je čovjek mali kozmos koji je simpatijom povezan s velikim.
Što je gema s Chnoubisom?
Urezani kamen iz rimskog razdoblja koji prikazuje sklupčanu zmiju s lavljom glavom, često okrunjenu zrakama i s urezanim imenom Chnoubis ili Chnoumis. To ime pripada jednom dekanu i obično se izvodi iz egipatskog dekana Kenmeta. Antička svjedočanstva i natpisi povezuju te geme sa zaštitom želuca.
Što je Galen rekao o dekanskim amuletima?
U djelu o jednostavnim lijekovima Galen bilježi da je knjiga pripisana Nehepsu preporučivala zeleni jaspis s urezanom zrakastom zmijom koji se nosio zbog želuca. Kaže da je i sam iskušao takvo kamenje i da mu je pomoglo i bez urezane slike. To je rijedak slučaj da antički liječnik iz iskustva komentira magijski lijek, a odražava shvaćanja njegova doba, ne suvremene dokaze.
Kako se dekani pojavljuju u Salomonovu zavjetu?
Kao trideset i šest duhova dovedenih pred kralja Salomona, koji njima vlada prstenom što mu ga je dao arkanđeo Mihael. Sebe nazivaju dekanima zodijaka i vladarima svijeta tame. Svaki imenuje bolest koju uzrokuje, počevši od glavobolja i spuštajući se niz tijelo, te anđeosko ime ili pisanu formulu koja ga tjera.
Kada je napisan Salomonov zavjet?
Nitko to točno ne zna. Znanstvenici njegov nastanak smještaju bilo gdje između 1. i 5. stoljeća po. Kr., a sačuvani grčki rukopisi mnogo su kasniji i međusobno se razlikuju. Današnji mu je oblik kršćanski, iako se oslanja na židovske legende o Salomonovoj vlasti nad demonima te na egipatske i grčke zamisli o dekanima.
Što je Celzo zabilježio o dekanima?
Celzo, filozof iz 2. stoljeća, napisao je da su Egipćani ljudsko tijelo podijelili među trideset i šest demona ili bogova zraka, od kojih je svaki zadužen za jedan dio, i da zazivanje njihovih imena liječi bolest tog dijela. Njegova je knjiga izgubljena, ali Origen je taj odlomak naveo u djelu Protiv Celza kako bi dokazao da su takve sile demoni.
Jesu li srednjovjekovni liječnici rabili dekane?
Vrlo malo. Srednjovjekovna latinska medicina zadržala je zodijačku meloteziju, prikazanu u poznatom zodijačkom čovjeku kojim se određivalo vrijeme puštanja krvi, a ne dekanski sustav od trideset i šest dijelova. Dekanske slike opstale su uglavnom u astrološkoj magiji, preko Abu Mašara, Picatrixa i kasnijih renesansnih autora, gdje su služile kao talismani bez precizne karte organa.
Je li dekanska medicina valjan oblik liječenja?
Nije. To je povijesni sustav vjerovanja koji se proučava zbog onoga što pokazuje o antičkoj religiji, astrologiji i medicini. Ništa iz tih izvora ne treba rabiti za dijagnozu ili liječenje bolesti, a svatko tko ima zdravstvenih tegoba treba se obratiti kvalificiranom zdravstvenom stručnjaku.
Najnoviji članci
Otkrijte drevnu mudrost tarot karata i otključajte misterije svoje duhovne putanje. Naš blog je vaša vrata za razumijevanje bogate simbolike, značenja i praktičnih primjena tarot čitanja.