Prvi dokumenti o dekanima
Dijagonalne zvjezdane tablice
Oko 2100. pr. Kr. slikari u Srednjem Egiptu ispunili su unutrašnjost nekih drvenih poklopaca lijesova mrežom zvjezdanih imena: po jedan stupac za svaki desetodnevni tjedan u godini i po jedan redak za svaki noćni sat. Budući da svaka zvijezda s prolaskom tjedana označava sve raniji sat, njezino se ime penje po mreži u dijagonalnoj liniji. Ove su tablice najstariji poznati zvjezdani satovi i najraniji cjeloviti popisi trideset i šest dekana.
- stupaca za tjedne
- 36
- redaka za sate
- 12
- pr. Kr., najstariji poklopci
- oko 2100.
Anatomija jedne zvjezdane tablice
Dijagonalna tablica promišljeno je oblikovan predmet čiji se dijelovi mogu imenovati jedan po jedan: poklopac na kojem je naslikana, stupci i redci, sama dijagonala, likovi i tekst u njezinu središtu, dodatni stupci na rubu i pitanja koja još ostavlja otvorenima.
Poklopac kao nebo
Tablice su naslikane s unutarnje strane pravokutnih drvenih poklopaca lijesova, točno iznad lica položenog pokojnika. Za umrloga je poklopac stajao tamo gdje bi bilo noćno nebo, a zvjezdana je tablica tu površinu pretvarala u djelatan zemljovid noćnih sati.
Asjutske radionice
Većina poznatih tablica potječe s groblja u Asjutu, drevnom Zautiju, prijestolnici trinaeste pokrajine Gornjega Egipta. Njegovi upravitelji i službenici pokapani su u bogato oslikanim lijesovima, a ostatak je dala tek nekolicina drugih nalazišta. Broj poznatih tablica porastao je s desetak na više od dvadeset.
Trideset i šest stupaca za tjedne
Svaki stupac pripada jednom desetodnevnom tjednu građanske godine i u zaglavlju nosi njegov nadnevak: prvih, srednjih ili posljednjih deset dana određenog mjeseca u jednom od triju godišnjih doba, aheta, pereta i šemua. Dvanaest mjeseci po trideset dana daje trideset i šest stupaca.
Dvanaest redaka za sate
U svakom se stupcu pruža dvanaest polja, po jedno za svaki noćni sat, a svako polje sadrži ime dekana koji označava taj sat tijekom tog tjedna. Čitan odozgo prema dolje, stupac prikazuje tijek cijele noći u jednom desetodnevnom tjednu.
Dijagonala
Svaka zvijezda izlazi oko četiri minute ranije svake noći, što u deset dana iznosi približno četrdeset minuta. Zato dekan koji u jednom tjednu označava dvanaesti sat, u sljedećem tjednu označava jedanaesti, a njegovo se ime pomiče za jedan redak prema gore u svakom susjednom stupcu, ocrtavajući dijagonalu po kojoj su tablice dobile ime.
Pojas s nebeskim likovima
Na dobro očuvanim poklopcima okomiti pojas sa slikama prekida niz stupaca. Prikazuje božicu neba Nut, Bikovo stegno (Meshetiu, naša Velika kola), Saha, lik Oriona, i Sopdet, božicu Sirijusa: nepomične orijentire egipatskoga neba.
Vodoravni pojas s tekstom
Vodoravni pojas hijeroglifskoga teksta presijeca mrežu na mnogim poklopcima; obično je to žrtvena formula koja u korist pokojnika zaziva nebeska božanstva. Astronomija i molitva zauzimaju istu površinu, a slikari su ih oblikovali kao dijelove jedne kompozicije.
Pet dopunskih dana
Trideset i šest tjedana obuhvaća 360 dana, a građanska je godina dodavala pet epagomenalnih dana kako bi dosegnula 365. Neke tablice dodaju završni stupac za to kratko razdoblje, tako da zvjezdani sat pokriva cijelu godinu s vlastitim nizom zvijezda koje označavaju sate.
Trokutasti dekani
Pri kraju godine redoviti niz dekana ne popunjava mrežu bez ostatka. Neki poklopci dodaju trokutasti blok dodatnih zvjezdanih imena koja su Neugebauer i Parker nazvali trokutastim dekanima; služila su samo tome da sat radi i kroz te tjedne.
Izlasci ili kulminacije?
Standardno tumačenje pretpostavlja da je svaki sat označavao dekan koji izlazi na istoku. Neki znanstvenici tvrde da su se zvijezde promatrale u nekom drugom stalnom položaju, primjerice pri prelasku meridijana. Tablice donose imena, a ne metode, pa se pravilo promatranja mora rekonstruirati.
Kopije kopija
Kalendar od 365 dana bez prijestupnog dana u četrdesetak godina zaostane za zvijezdama za cijeli tjedan. Mnogi su poklopci pomaknuti, s pogrešno napisanim imenima ili unutarnje nedosljedni, što pokazuje da su slikari za ukop prepisivali starije glavne tablice dugo nakon što su one prestale odgovarati nebu.
Koje zvijezde?
Sah je Orion, a Sopdet je Sirijus. Izvan ta dva sigurna uporišta stvarne zvijezde iza imena ostaju predmetom rasprava. Većina rekonstrukcija smješta dekane u pojas južno od ekliptike, no tablice bilježe samo imena i njihov redoslijed, pa su pouzdana poistovjećivanja rijetka.
Iskapači i priređivači
Arheolozi koji su izvadili asjutske lijesove iz zemlje i povjesničari astronomije koji su odgonetnuli što njihove mreže govore.
Émile Chassinat
Ravnatelj Francuskog instituta za orijentalnu arheologiju u Kairu koji je s Charlesom Palanqueom 1903. iskapao u Asjutu i objavio nalaze, među kojima i oslikane lijesove one vrste koja nosi zvjezdane tablice.
Ernesto Schiaparelli
Ravnatelj Egipatskog muzeja u Torinu čija je talijanska misija iskapala u Asjutu između 1906. i 1913. te donijela u Europu jednu od najvećih zbirki asjutske grobne opreme.
David George Hogarth
Arheolog koji je 1906.–1907. iskapao u Asjutu za Britanski muzej, obogativši londonsku zbirku lijesovima Srednjeg kraljevstva s istoga groblja.
Alexander Pogo
Povjesničar astronomije koji je 1932. u časopisu Isis objavio tablice s poklopaca lijesova iz Asjuta kao kalendare i zvjezdane satove, u jednoj od prvih studija koja ih je tretirala kao astronomske dokumente.
Otto Neugebauer
Povjesničar egzaktnih znanosti koji je s Richardom Parkerom prvi svezak djela Egipatski astronomski tekstovi (1960.) posvetio ranim dekanima i dijagonalnim tablicama, izdanju od kojeg polaze sva kasnija istraživanja.
Richard A. Parker
Egiptolog i stručnjak za egipatski kalendar čije je čitanje nadnevaka, godišnjih doba i zvjezdanih imena omogućilo objašnjenje zašto tablice teku dijagonalno i kako su dekani odabrani.
Sarah Symons
Povjesničarka egipatske astronomije koja je katalogizirala poznate dijagonalne tablice i njihove inačice, približno udvostručivši korpus dostupan Neugebaueru i Parkeru te omogućivši njihovu sustavnu usporedbu.
Juan Antonio Belmonte
Arheoastronom koji je s Joséom Lullom i drugim suradnicima testirao tablice prema računalnim simulacijama drevnoga neba te predložio identifikacije zvijezda i datacije promatranja.
Jochem Kahl
Egiptolog koji od 2003. vodi njemačko-egipatski projekt Asyut, vraćajući se na groblje koje je dalo većinu zvjezdanih tablica te dokumentirajući grobnice u njihovu izvornom arheološkom kontekstu.
Najstariji zvjezdani satovi
Između otprilike 2100. i 1800. pr. Kr., u Prvome prijelaznom razdoblju i ranome Srednjem kraljevstvu, slikari u Srednjem Egiptu ispunjavali su unutarnju stranu nekih drvenih poklopaca lijesova mrežom zvjezdanih imena. Pravilno pročitana, ta mreža kaže koja zvijezda označava koji noćni sat u svakom desetodnevnom tjednu godine. To su dijagonalne zvjezdane tablice, najstariji zvjezdani satovi poznati igdje na svijetu i najraniji cjeloviti dokumenti o trideset i šest dekana. Suvremeni naziv dolazi od njihove najuočljivije osobine: ime svake zvijezde iz tjedna u tjedan pomiče se za jedan stupac ustranu i jedan redak prema gore, pa jedno ime tvori kosu crtu preko poklopca. Sve što je u dekanskoj tradiciji došlo poslije, od stropova Novoga kraljevstva do lica helenističke astrologije, potječe od sustava koji te tablice bilježe.
Asjut i njegovi lijesovi
Većina poznatih tablica potječe iz Asjuta, drevnoga Zautija, prijestolnice trinaeste pokrajine Gornjega Egipta i kultnoga središta boga šakala Upuauta. Njegovi upravitelji i službenici pokapani su u stijenama zapadno od grada, u pravokutnim drvenim lijesovima oslikanima iznutra i izvana: popisima žrtvenih darova, frizovima predmeta koji će pokojniku trebati, izrekama iz Tekstova lijesova i, na manjem broju poklopaca, zvjezdanom tablicom. Manji broj tablica potječe s drugih nalazišta u Srednjem i Gornjem Egiptu. Korpus je rastao polako. Neugebauer i Parker 1960. mogli su raditi s desetak poklopaca; kasniji katalozi, ponajprije onaj Sarah Symons, približno su udvostručili taj broj, premda je nekoliko poklopaca sačuvano tek u ulomcima, a neki samo u starim prijepisima.
Čitanje mreže
Potpuna tablica mreža je od trideset i šest stupaca i dvanaest redaka. Svaki stupac u zaglavlju nosi nadnevak egipatskoga građanskog kalendara, koji je imao tri godišnja doba, ahet, peret i šemu, svako od četiri mjeseca po trideset dana. Svaki se mjesec dijelio na tri desetodnevna tjedna, pa zaglavlje zapravo glasi: prvih deset dana drugoga mjeseca aheta. Trideset i šest takvih tjedana ispunja 360 dana. Niz svaki stupac ide dvanaest polja, po jedno za svaki noćni sat, a u svakom je polju ime dekana. Stupci su obično poredani zdesna nalijevo, u uobičajenom smjeru hijeroglifskoga pisma. Tablica se rabi tako da se pronađe stupac za tekući tjedan i čita odozgo prema dolje: prvi dekan označava prvi sat, drugi drugi sat i tako redom do zore.
Zašto imena teku dijagonalno
Dijagonala je posljedica neba. Svaka zvijezda izlazi oko četiri minute ranije svake noći, pa u deset dana uznapreduje četrdesetak minuta, blizu duljine jednoga od tih sati. Dekan koji u jednom tjednu označava posljednji sat noći zato u sljedećem tjednu označava pretposljednji, u tjednu nakon toga treći od kraja i tako redom, sve dok posve ne izađe iz noći. Na poklopcu se njegovo ime sa svakim stupcem pomiče za jedan redak prema gore. Shema u nastavku prikazuje to načelo za prva četiri tjedna tablice, s dekanima numeriranima redom kojim izlaze.
| Sat | 1. tjedan | 2. tjedan | 3. tjedan | 4. tjedan |
|---|---|---|---|---|
| 1 | Dekan 1 | Dekan 2 | Dekan 3 | Dekan 4 |
| 2 | Dekan 2 | Dekan 3 | Dekan 4 | Dekan 5 |
| 3 | Dekan 3 | Dekan 4 | Dekan 5 | Dekan 6 |
| … | … | … | … | … |
| 12 | Dekan 12 | Dekan 13 | Dekan 14 | Dekan 15 |
Dekan 4 tako se iz četvrtoga sata u 1. tjednu pomiče u prvi sat u 4. tjednu. Na pravom poklopcu uzorak se proteže kroz svih trideset i šest stupaca, a upravo je pravilnost tih koraka omogućila suvremenim znanstvenicima da prepoznaju sat u onome što je izgledalo kao popis.
Središte poklopca
Mreža je rijetko neprekinuta. Na najbolje očuvanim poklopcima presijeca je vodoravni pojas hijeroglifskoga teksta, obično žrtvena formula koja u korist vlasnika lijesa zaziva nebeska božanstva. Stupce dijeli i okomiti pojas sa slikama koji prikazuje likove na koje se oslanjalo egipatsko nebo: Nut, božicu čije je tijelo nebo; Bikovo stegno, Meshetiu, zvijezde naših Velikih kola; Saha, lik Oriona; i Sopdet, božicu Sirijusa. Raspored se razlikuje od poklopca do poklopca, no spoj je dovoljno postojan da pokaže kako je tablica zamišljena kao jedinstvena kompozicija koja povezuje astronomiju i molitvu. Ništa na poklopcu ne odvaja mjerenje vremena od vjerskoga teksta.
Dodatni stupci
Trideset i šest tjedana ostavlja pet dana godine od 365 dana izvan računa. Ti epagomenalni dani, u egipatskom mitu rođendani Ozirisa, Horusa, Seta, Izide i Neftide, stajali su izvan mjeseci, a neki poklopci dodaju završni stupac kako bi ih sat obuhvatio. Drugi problem nastaje pri kraju godine, gdje redoviti niz dekana više ne popunjava svaki sat bez ostatka. Neki poklopci na tome mjestu dodaju trokutasti blok dodatnih zvjezdanih imena. Neugebauer i Parker nazvali su ih trokutastim dekanima, a njihova prisutnost pokazuje da su sastavljači glavnih tablica prošli cijelu godinu sat po sat, umjesto da su samo ponavljali uzorak.
Što su Egipćani promatrali
Tablice imenuju zvijezde, ali ne kažu što se promatralo. Prema standardnom tumačenju, koje su izložili Neugebauer i Parker, svaki je sat označavao dekan koji izlazi na istočnom obzoru, a dekani su odabrani tako da njihovi helijakalni izlasci, prva pojavljivanja u zoru nakon razdoblja nevidljivosti, padaju u razmaku od deset dana. Prema tom čitanju dekan koji se upravo ponovno pojavio označava posljednji sat noći, a tijekom sljedećih tjedana sve raniji sat. Drugi su znanstvenici tvrdili da su se zvijezde promatrale u nekom drugom stalnom položaju, primjerice pri prelasku meridijana, ili da se pravilo mijenjalo od tradicije do tradicije. Većina rekonstrukcija smješta dekane u pojas otprilike usporedan s ekliptikom i južno od nje, pojas koji obuhvaća Orion i Sirijus. Pitanje se ne može riješiti samo na temelju poklopaca, jer su sačuvani prijepisi previše nedosljedni da bi točno odgovarali ijednom nebu.
Kopije kopija
Ta nedosljednost ima uzrok. Egipatska građanska godina od točno 365 dana nije imala prijestupnog dana, pa je za zvijezdama zaostajala jedan dan svake četiri godine. Tablica koja je bila točna kad je nacrtana nakon četrdesetak godina odstupala bi za cijeli tjedan, a za nekoliko naraštaja postala bi neupotrebljiva. Poklopci pokazuju simptome: stupce pomaknute u odnosu na njihove nadnevke, pogrešno napisana ili ponovljena imena, retke koji ne slijede dijagonalu. Slikari su prepisivali glavne tablice, vjerojatno čuvane u hramskim ili radioničkim arhivima, koje već odavno nisu odgovarale nebu. Usporedbom poklopaca znanstvenici su izdvojili skupine koje dijele isti pomak ili isti niz pogrešaka, a neki su pokušali datirati izvorna promatranja prema veličini pomaka. Rezultati uvelike ovise o pretpostavkama o pravilu promatranja i o identifikaciji zvijezda, pa ostaju procjene.
Sat za pokojnika
Ako su tablice bile zastarjele već kad su naslikane, nisu bile namijenjene praktičnoj uporabi, a njihov položaj objašnjava njihovu svrhu. Poklopac je ležao točno iznad lica pokojnika, koji je u nj gledao kao što živi gledaju u noćno nebo. Egipatska pogrebna religija zamišljala je da se mrtvi pridružuju zvijezdama i sa suncem putuju kroz noćne sate, a tablica sati bila je znanje koje je pokojnik mogao ponijeti na to putovanje. Većina egiptologa tablice čita kao dio vjerske opreme lijesa, uz Tekstove lijesova naslikane pokraj njih. To što čuvaju stvarnu astronomiju posljedica je prepisivanja iz dokumenata koji su nekoć opisivali pravo nebo.
Što je uslijedilo
Dijagonalne tablice nestaju s lijesova nakon Srednjega kraljevstva, ali njihov sadržaj nije nestao. Popis dekana preselio se na stropove grobnica i hramova, počevši od stropa Senenmutove grobnice oko 1470. pr. Kr., gdje se dekani pojavljuju kao popis s pripadajućim božanstvima, a ne kao mreža za mjerenje vremena. Kenotaf Setija I. u Abidosu dodao je Knjigu o Nut, koja ciklus vidljivosti dekana objašnjava mitološkim jezikom. Oko 1100. pr. Kr. kraljevske grobnice ramesidskoga razdoblja uvele su drukčiji sat, utemeljen na zvijezdama koje prolaze položajima blizu meridijana. Sam popis dekana, dorađen i preuređen u ono što suvremeni znanstvenici nazivaju obiteljima popisa, postao je zaliha iz koje su crpili hramovi kasnoga razdoblja, helenistički astrolozi i naposljetku magijska tradicija.
Otkrivanje tablica
Lijesovi su u muzeje dospjeli zahvaljujući iskapanjima u Asjutu početkom dvadesetoga stoljeća: Émile Chassinat i Charles Palanque iskapali su za Francuski institut u Kairu 1903., David Hogarth za Britanski muzej 1906.–1907., a talijanska misija Ernesta Schiaparellija između 1906. i 1913., poslavši veliku asjutsku zbirku u Torino. Članak Alexandera Pogoa iz 1932. u časopisu Isis obradio je poklopce kao kalendare i satove, a prvi svezak djela Egipatski astronomski tekstovi Neugebauera i Parkera, objavljen 1960., priredio je poznate tablice i izložio tumačenje koje se i danas rabi. Kasniji radovi Sarah Symons, Juana Antonija Belmontea i Joséa Lulla te drugih proširili su korpus i provjerili ga prema izračunatom nebu. Od 2003. njemačko-egipatski projekt Asyut pod vodstvom Jochema Kahla dokumentira samo groblje i lijesovima vraća njihov arheološki kontekst.
Kamo dalje
Za zvijezdu čiji je povratak otvarao egipatsku godinu pogledajte stranicu Sirijus, Sotis i godina. Za to kako je dvanaest dekanskih sati postalo polovica današnjega dana pogledajte dvanaest noćnih sati. Za satove koji su u kraljevskim grobnicama zamijenili ove tablice pogledajte ramesidske zvjezdane satove, a za stropove koji su popis dekana prenijeli dalje stranicu o astronomskim stropovima. Povijest dekana dio je zbornika Tarot Academy na pedeset i dva jezika.
Često postavljana pitanja
Što je dijagonalna zvjezdana tablica?
To je mreža zvjezdanih imena naslikana s unutarnje strane poklopca egipatskoga drvenog lijesa, većinom iz razdoblja oko 2100. do 1800. pr. Kr. Njezinih 36 stupaca predstavlja desetodnevne tjedne građanske godine, a dvanaest redaka sate noći; svako polje imenuje dekan koji označava taj sat u dotičnom tjednu. To je najstarija poznata vrsta zvjezdanog sata.
Zašto se nazivaju dijagonalnima?
Zato što svaka zvijezda označava sve raniji sat kako godina odmiče. Zvijezda izlazi oko četrdeset minuta ranije svakih deset dana, što odgovara približno jednom satu tablice, pa se njezino ime pomiče za jedan redak prema gore u svakom sljedećem stupcu. Ponavljanjem kroz mrežu ti koraci stvaraju nagnute, dijagonalne pruge istog imena, po čemu su tablice dobile moderno ime.
Gdje su pronađene dijagonalne zvjezdane tablice?
Većinom na groblju u Asjutu u Srednjem Egiptu, gdje su pokrajinski upravitelji i službenici Prvoga prijelaznog razdoblja i ranoga Srednjeg kraljevstva pokapani u oslikanim drvenim lijesovima. Manji broj potječe s drugih egipatskih nalazišta. Lijesovi su iskopani početkom dvadesetog stoljeća i danas se čuvaju u muzejima u Egiptu i Europi.
Koliko je dijagonalnih zvjezdanih tablica sačuvano?
Više od dvadeset, od kojih su mnoge nepotpune. Neugebauer i Parker 1960. radili su s desetak primjeraka, a kasniji katalozi, posebno onaj Sarah Symons, približno su udvostručili taj broj. Neke su sačuvane samo u ulomcima ili u ranijim prijepisima, pa se ukupni brojevi u katalozima malo razlikuju, ovisno o tome što se broji.
Jesu li ljudi doista koristili ove tablice za mjerenje vremena?
Oslikani primjerci vjerojatno nisu. Građanski kalendar od 365 dana pomicao se u odnosu na zvijezde za jedan dan svake četiri godine, pa bi tablica u četrdesetak godina zastarjela za cijeli tjedan, a poklopci pokazuju pomake i pogreške zbog kojih bi bili neupotrebljivi. Prepisivani su iz starijih glavnih tablica za potrebe pokojnika. Same glavne tablice morale su nekoć opisivati stvarno nebo.
Što je prikazano u središtu tablice?
Na dobro očuvanim poklopcima vodoravni pojas teksta, obično žrtvena formula koja zaziva nebeska božanstva, i okomiti pojas s likovima: božicom neba Nut, Bikovim stegnom (zvijezdama Velikih kola), Sahom, likom Oriona, i Sopdet, božicom Sirijusa. Oni označavaju nepomične orijentire egipatskoga neba uz pomične dekane.
Što su trokutasti dekani?
To su dodatna zvjezdana imena koja neki poklopci smještaju u trokutasti blok pri kraju godine, gdje redoviti niz dekana više ne popunjava svaki sat bez ostatka. Naziv je suvremena oznaka koju su uveli Neugebauer i Parker. Neki poklopci dodaju i stupac za pet epagomenalnih dana izvan trideset i šest tjedana.
Jesu li se dekani promatrali pri izlasku ili pri prelasku meridijana?
Prema standardnom tumačenju svaki je sat označavao dekan koji izlazi na istoku, a dekani su bili raspoređeni tako da njihovi helijakalni izlasci padaju u razmacima od deset dana. Neki stručnjaci predlažu druga pravila promatranja, uključujući prelaske meridijana. Tablice bilježe samo imena i njihov redoslijed, pa se metoda mora zaključiti posredno, a nijedna rekonstrukcija ne odgovara svakom prijepisu.
Koje su točno zvijezde činile dekane u ovim tablicama?
Samo su dvije identifikacije posve sigurne: Sah odgovara zvijezdama Oriona, a Sopdet Sirijusu. Za ostale dekane znanstvenici su predložili poistovjećivanja unutar nebeskoga pojasa južno od ekliptike i usporedno s njom, no detalji ostaju sporni i većinu identifikacija treba smatrati radnim hipotezama.
Što se dogodilo s dijagonalnim tablicama nakon Srednjeg kraljevstva?
Prestale su se slikati na lijesovima, ali je popis dekana preživio. Preselio se na stropove grobnica i hramova, počevši od Senenmutove grobnice oko 1470. pr. Kr., a ramesidske kraljevske grobnice oko 1100. pr. Kr. uvele su novu vrstu zvjezdanoga sata utemeljenu na položajima uz meridijan. Preko kasnijih popisa dekani su stigli u helenističku astrologiju i, mnogo kasnije, u tarot.
Najnoviji članci
Otkrijte drevnu mudrost tarot karata i otključajte misterije svoje duhovne putanje. Naš blog je vaša vrata za razumijevanje bogate simbolike, značenja i praktičnih primjena tarot čitanja.