Zvijezda koja je otvarala godinu
Sirijus, Sotis i godina
Sirijus, božica Sopdet, nestajao bi s egipatskog neba na približno sedamdeset dana i vraćao se prije zore u jeku ljeta, blizu početka poplave Nila. Njezin je povratak otvarao godinu. Građanski kalendar od 365 dana nije mogao držati korak s njom te je zaostajao jedan dan svake četiri godine, a tom je pomaku trebalo oko 1.460 godina da zatvori puni krug. Povjesničari ga i danas rabe za datiranje faraona.
- dana izvan vidokruga
- 70
- dana u građanskoj godini
- 365
- godina u Sotisovu ciklusu
- 1,460
Zvijezda, poplava i kalendar
Dijelovi jedne zagonetke jesu zvijezda-božica postojana povratka, rijeka promjenjiva vodostaja, kalendar od točno 365 dana i polagani međusobni pomak koji su drevni svećenici pokušavali ispraviti, a moderni povjesničari naučili upotrijebiti.
Sopdet, zvijezda-božica
Sirijus je bio božica Sopdet, prikazivana kao žena sa zvijezdom na glavi i poslije poistovjećena s Izidom. Grci su njezino ime pisali kao Sotis. Na popisima dekana ona obično stoji pri kraju, pokraj Saha, zvijezda Oriona, no u kalendaru je dolazila na prvo mjesto.
Izlazak Sopdet
Prvo praskozorje u kojem se Sirijus ponovno može vidjeti, nisko na istoku neposredno prije izlaska sunca, njegov je helijakalni izlazak. Egipatski tekstovi nazivaju ga izlaskom Sopdet. Nadnevak se pomiče s geografskom širinom, izmaglicom na obzoru i vidom promatrača, za dan ili dva čak i na istome mjestu.
Sedamdeset dana u podzemlju
Prije svakog povratka Sirijus je boravio oko sedamdeset dana skriven u sunčevu sjaju. Egipatska je misao to tumačila kao smrt, boravak u podzemnom svijetu i ponovno rođenje u zoru. Tih se istih sedamdeset dana javlja kao idealno razdoblje za balzamiranje, a i ostali su dekani vjerojatno odabrani po tome obrascu.
Poplava i tri godišnja doba
Nil je rastao tijekom ljeta, plavio polja i povlačio se u jesen. Kalendar je svoja godišnja doba nazvao prema tome ciklusu: ahet, poplava; peret, kad su polja izranjala i usjevi rasli; šemu, žetva i niska voda. Sopdet se vraćala blizu početka nadiranja vode, pa se govorilo da zvijezda donosi poplavu.
Otvarateljica godine
Wepet renpet, „otvaranje godine“, bio je prvi dan prvoga mjeseca aheta. U idealnoj godini padao je na jutro kad je izlazila Sopdet. Hramovi su povratak zvijezde slavili prinosima, a blagdan njezina izlaska slavio se kao zasebna svetkovina čak i kad se kalendar od njega udaljio.
Dvanaest mjeseci od trideset dana
Građanski kalendar imao je dvanaest mjeseci po trideset dana, po četiri za svako godišnje doba, a svaki se mjesec dijelio na tri desetodnevna tjedna. Njegovih trideset i šest tjedana okvir je u koji su uklopljeni dekani, po jedna zvijezda vodilja za svaki tjedan. Kada je i kako kalendar uveden, nije poznato; obično se procjenjuje rano treće tisućljeće.
Pet dana povrh godine
Pet dodatnih dana slijedilo je nakon dvanaestoga mjeseca da bi se došlo do 365. Grci su ih nazivali epagomenalnima. Bili su to rođendani Ozirisa, Horusa, Seta, Izide i Neftide, a budući da su stajali izvan redovitog brojanja, smatrani su opasnima i čuvani zaštitnim čarolijama od donositelja kuge božice Sehmet.
Lutajuća godina
Ciklus Sirijusa traje otprilike četvrt dana dulje od 365 dana, a Egipat nije dodavao prijestupni dan. Zato se građanski datum izlaska Sopdet svake četiri godine pomicao za jedan dan, pa su kroz stoljeća mjeseci nazvani po poplavi prolazili kroz žetvu i zimu. Suvremeni znanstvenici to nazivaju lutajućom godinom.
Sotisov ciklus
Uz pomak od jednog dana u četiri godine, građanska se Nova godina vraća na izlazak Sirijusa nakon otprilike 1.460 julijanskih godina, što je 1.461 građanska godina. Censorin bilježi da su se to dvoje poklopili 139. po. Kr. Brojanjem unatrag dobivaju se počeci ciklusa oko 1321., 2781. i 4241. pr. Kr.
Lahun, Ebers i faraoni
Nekoliko dokumenata navodi građanski datum izlaska Sopdet u određenoj godini imenovanoga kralja: hramsko pismo iz Lahuna u 7. godini Senusreta III. i kalendar na poleđini papirusa Ebers koji navodi 9. godinu Amenhotepa I. Smješteni na ciklus, oni učvršćuju egipatsku kronologiju, uz odstupanje od nekoliko desetljeća.
Dekret iz Kanopa
Sabor svećenika okupljen pod Ptolemejem III. izdao je dekret na hijeroglifskom, demotskom i grčkom koji je, uz počasti kraljevskoj kući, svake četvrte godine dodavao šesti dodatni dan kako svetkovine godišnjih doba više ne bi lutale. Reforma je bila ispravna, ali se nije održala.
Fiksna aleksandrijska godina
Pod Augustom je Egipat napokon dobio prijestupni dan svake četvrte godine, usklađen s julijanskim kalendarom, a prvi dan mjeseca tota fiksiran je na 29. kolovoza. Ta aleksandrijska godina živi i danas kao koptski i etiopski kalendar, dok su astronomi zadržali staru lutajuću godinu zbog jednostavnosti računanja.
Reformatori, kroničari i računaoci
Kralj i car koji su pokušali zaustaviti pomicanje kalendara, antički pisci koji su zabilježili njegov položaj i moderni znanstvenici koji su taj pomak pretvorili u oruđe za datiranje.
Ptolemej III. Euerget
Kralj u čijoj su devetoj godini vladavine svećenici u Kanopu odredili prijestupni dan svake četiri godine. Dekret nije zaživio u praksi, ali pokazuje da je egipatsko svećenstvo razumjelo pomak i njegov uzrok dva stoljeća prije nego što ga je Rim ispravio.
August
Prvi rimski car, pod čijom je vlašću Egipat prihvatio prijestupni dan svake četvrte godine usklađen s julijanskim kalendarom, čime su za svakodnevnu uporabu okončana tri tisućljeća lutajuće građanske godine.
Censorin
Gramatičar čija knjižica O rođendanu (De die natali), napisana 238. po. Kr., bilježi da je egipatska Nova godina 139. po. Kr. pala na izlazak Pseće zvijezde. Ta jedna napomena čvrsta je točka od koje polazi svaki izračun Sotisova ciklusa.
Teon iz Aleksandrije
Astronom i matematičar koji pri računanju izlaska Sirijusa spominje eru koja se broji od Menofresa. Njezin početak pada blizu 1321. pr. Kr., jedan ciklus prije Censorina, no tko ili što je bio Menofres, i dalje je sporno.
Georg Ebers
Egiptolog i romanopisac koji je 1873. u Luksoru nabavio dugi medicinski papirus koji danas nosi njegovo ime. Kratki kalendar na njegovoj poleđini, koji navodi izlazak Sopdet u 9. godini Amenhotepa I., postao je jedan od dvaju stupova Sotisova datiranja.
Ludwig Borchardt
Egiptolog koji je 1899. objavio hramsko pismo iz Lahuna koje najavljuje izlazak Sopdet u 7. godini Senusreta III. i tako Srednjem kraljevstvu dao prvo astronomsko uporište.
Eduard Meyer
Povjesničar staroga vijeka koji je 1904. tvrdio da je građanski kalendar morao započeti na početku ciklusa i smjestio njegovo uvođenje u 4241. pr. Kr. Taj je datum postao slavan, a poslije je napušten.
Otto Neugebauer
Povjesničar egzaktnih znanosti koji je tvrdio da godini od 365 dana uopće nije trebala astronomija: do nje bi se došlo prosjekom razmaka između poplava kroz niz godina. Sumnjao je da Sotisov ciklus ima ikakve veze s nastankom kalendara.
Richard A. Parker
Egiptolog čija je knjiga Kalendari staroga Egipta (1950.) predložila da je najprije postojao lunarni kalendar usklađivan promatranjem Sirijusa te da je iz njega izvedena građanska godina od 365 dana.
Rolf Krauss
Egiptolog čija je knjiga Sothis- und Monddaten (1985.) ponovno ispitala sotisovske i lunarne datume i zastupala tezu da su promatranja obavljana daleko na jugu, na Elefantini, čime se dobivena kronologija pomiče za nekoliko desetljeća prema mlađim datumima.
Sopdet, zvijezda koja je vodila godinu
Sirijus je najsjajnija zvijezda noćnog neba, a Egipćani su ga pretvorili u božicu: Sopdet, prikazivanu kao ženu sa zvijezdom na glavi i poslije poistovjećenu s Izidom. Grci su njezino ime pisali kao Sotis, zbog čega moderni znanstvenici govore o Sotisovoj godini i Sotisovu ciklusu. Sopdet je bila jedan od dekana, trideset i šest zvijezda i zvjezdanih skupina čiji su izlasci označavali noćne sate i desetodnevne tjedne u godini. Na većini zvjezdanih popisa ona stoji pri kraju, pokraj Saha, zvijezda Oriona, koje su Egipćani poistovjećivali s Ozirisom. U kalendaru je dolazila na prvo mjesto. Njezin povratak na jutarnje nebo otvarao je godinu, i ta ju je uloga, mnogo više od njezina položaja na bilo kojem popisu, činila najvažnijom zvijezdom u Egiptu. Već u Tekstovima piramida iz kasnoga Starog kraljevstva preminuli se kralj pridružuje Sahu i Sopdet na nebu.
Izlazak Sopdet
Kako se Sunce tijekom godine prividno pomiče prema istoku među zvijezdama, svaka se zvijezda redom gubi u njegovu sjaju i poslije se ponovno pojavljuje. Prvo praskozorje u kojem se Sirijus ponovno može vidjeti, nisko na istoku u kratkome sumraku prije izlaska sunca, njegov je helijakalni izlazak. Egipatski tekstovi nazivaju ga izlaskom Sopdet. Taj nadnevak nije posve oštar. Nastupa ranije što se promatrač nalazi južnije, ovisi o izmaglici nad pustinjskim obzorom i o oštrini vida promatrača, pa čak i na istome mjestu prvo opažanje može varirati za dan ili dva. U trećem tisućljeću pr. Kr., na zemljopisnoj širini Memfisa, padao je u jeku ljeta, u tjednima kada je Nil počinjao plaviti.
Sedamdeset dana ispod obzora
Prije svakoga povratka Sirijus je boravio oko sedamdeset dana izvan vidokruga na egipatskoj zemljopisnoj širini. Egipatski vjerski tekstovi tumačili su to kao smrt: zvijezda je silazila u Duat, podzemni svijet, ondje se pročišćavala i ponovno se rađala u zoru. Isto se razdoblje ponavlja u pogrebnoj praksi. Sedamdeset dana bilo je idealno vrijeme između smrti i pokopa, a Herodot navodi sedamdeset dana kao razdoblje u kojem je tijelo ležalo u natronu tijekom najraskošnijeg balzamiranja. Egiptolozi naširoko povezuju ta dva broja, premda nijedan sačuvani tekst tu vezu ne izriče izravno. Čini se da su dekani kao skupina odabrani tako da se ponašaju poput Sirijusa, pri čemu je svaki provodio približno sedamdeset dana skriven prije vlastitog povratka, pa je Sopdet poslužila kao uzor za čitav niz od trideset i šest zvjezdanih skupina.
Poplava i tri godišnja doba
Poljoprivredna godina okretala se oko Nila. Hranjena ljetnim kišama nad etiopskim gorjem, rijeka je rasla tijekom ljeta, razlijevala se po naplavnoj ravnici i povlačila u jesen, ostavljajući vlažan mulj za sjetvu. Visina poplave određivala je žetvu, a Kamen iz Palerma, ljetopis Starog kraljevstva, bilježi je godinu za godinom uz djela svakoga kralja. Kalendar je svoja tri godišnja doba nazvao prema tome ciklusu: ahet, poplava; peret, izranjanje, kada su polja izranjala iz vode i usjevi rasli; te šemu, žetva i niska voda. Budući da je izlazak Sirijusa padao blizu početka nadiranja vode, zvijezda i rijeka spojile su se u mislima, a Sopdet je slavljena kao ona koja donosi poplavu. To je poklapanje bilo približno. Dolazak poplave varirao je tjednima iz godine u godinu, dok je zvijezda držala svoj nadnevak unutar dan ili dva, što je upravo razlog zašto je zvijezda bila bolji pokazatelj početka godine.
Kalendar od točno 365 dana
Pored prirodne godine Egipat je održavao građanski kalendar strogoga ustroja: dvanaest mjeseci od trideset dana, po četiri mjeseca za svako od triju godišnjih doba, nakon čega je slijedilo pet dodatnih dana, ukupno 365. Svaki se mjesec dijelio na tri desetodnevna tjedna, a tih trideset i šest tjedana bio je okvir u koji su dekani bili uklopljeni, jedna zvijezda vodilja po tjednu. Građanski je kalendar služio za datiranje dokumenata, ugovora, poreza i vladarskih godina. Vjerojatno je bio u uporabi već početkom trećega tisućljeća pr. Kr., no kada je i kako točno uveden nije poznato, a natječu se dva klasična objašnjenja. Richard Parker tvrdio je da je stariji lunarni kalendar, usklađivan s godišnjim dobima promatranjem Sirijusa, postojao prvi te da je građanska godina izvedena iz njega. Otto Neugebauer tvrdio je da se do 365 dana moglo doći jednostavnim prosjekom razmaka između poplava kroz niz godina, bez ikakve potrebe za astronomijom. Lunarni mjeseci ostali su u uporabi za hramske svetkovine usporedno s građanskom godinom kroz čitavu egipatsku povijest.
Pet dana povrh godine
Pet dodatnih dana stajalo je izvan dvanaest mjeseci i izvan trideset i šest tjedana. Egipćani su ih nazivali danima povrh godine; Grci su ih zvali epagomenalnim, dodanim danima. Svaki je bio rođendan jednog boga: Ozirisa, Horusa, Seta, Izide i Neftide, tim redom. Plutarh donosi kasniju verziju njihova podrijetla, prema kojoj je Tot u igri na ploči osvojio dio Mjesečeve svjetlosti i od nje načinio pet novih dana kako bi božica neba Nut mogla roditi izvan godine u kojoj joj je to bilo zabranjeno. Budući da su stajali izvan redovitog brojanja, tih se pet dana smatralo pogibeljnima. Tada su najdjelatniji bili izaslanici božice Sehmet, donositelji kuge koje se često poistovjećuje s dekanima, pa su se kroz svaki od tih dana izgovarale zaštitne čarolije.
Lutajuća godina
Povratak Sirijusa ponavlja se otprilike svakih 365 i četvrt dana, a Egipat nikada nije dodavao prijestupni dan. Zato je građanski kalendar za zvijezdom zaostajao jedan dan svake četiri godine: sa svakim četverogodišnjim korakom izlazak je padao na kasniji građanski datum. Unutar jednoga ljudskog vijeka pomak je bio spor, ali vidljiv. Tko bi se rodio u godini u kojoj je Sopdet izašla na Novu godinu, s osamdeset bi je godina vidio kako izlazi dvadesetak dana u prvi mjesec. Kroz stoljeća su mjeseci nazvani po poplavi odlutali u žetvu i natrag, pa suvremeni znanstvenici građanski kalendar nazivaju lutajućom godinom, latinski annus vagus. Egipćani su s time živjeli tako što su slavili dvije Nove godine, građansku i blagdan izlaska zvijezde, a tekstovi koji bilježe na koji je građanski dan zvijezda izašla upravo su ono što taj pomak danas čini korisnim.
Sotisov ciklus
Uz pomak od jednog dana svake četiri godine, građanska Nova godina ponovno se poklapa s helijakalnim izlaskom Sirijusa nakon otprilike 1.460 julijanskih godina, što je isto razdoblje kao 1.461 građanska godina od 365 dana. To je razdoblje Sotisov ciklus. Stvarni razmak pomalo varira, jer izlazak zvijezde kroz tisućljeća ne drži savršen korak s julijanskom godinom, no 1.460 godina broj je kojim se služe i antički i suvremeni pisci. Čvrsto uporište jest zabilješka rimskoga gramatičara Censorina, čija knjiga O rođendanu, napisana 238. po. Kr., bilježi da se egipatska Nova godina podudarila s izlaskom Pseće zvijezde 139. po. Kr., u doba vladavine Antonina Pija. Novac kovan u Aleksandriji za te vladavine prikazuje feniksa, pticu koju su pojedini antički autori povezivali s velikim ciklusom sličnog trajanja, pa mnogi povjesničari te kovanice tumače kao obilježavanje obnove. Brojanjem unatrag od 139. po. Kr. dobivaju se raniji počeci ciklusa.
| Početak ciklusa | Izvor | Status |
|---|---|---|
| 139. po. Kr. | Censorin, O rođendanu | zabilježio antički pisac |
| oko 1321. pr. Kr. | Teonova era od Menofresa | antički izračun; Menofres nije pouzdano identificiran |
| oko 2781. pr. Kr. | suvremeni retrogradni izračun | povremeno predlagano za uvođenje kalendara |
| oko 4241. pr. Kr. | suvremeni retrogradni izračun | datacija Eduarda Meyera iz 1904. za uvođenje kalendara; napušteno |
Teon, aleksandrijski astronom iz četvrtog stoljeća, računa od ere nazvane po Menofresu, čiji početak pada blizu 1321. pr. Kr.; prijedlozi za Menofresa uključuju kraljeve Ramzesa I. i Setija I. te grad Memfis. Godine 1904. Eduard Meyer tvrdio je da je građanski kalendar morao biti uveden na samom početku jednoga ciklusa, ocijenio 2781. pr. Kr. prekasnom i odlučio se za 4241. pr. Kr. Kasnija istraživanja ranoga Egipta nisu ostavila prostora za razvijeni kalendar u tako ranom razdoblju, a sama pretpostavka da je kalendar počeo upravo u trenutku slučajnog poklapanja nikada nije dokazana.
Sotisovi datumi i faraoni
Sotisov nadnevak jest dokument koji navodi građanski datum izlaska Sopdet u određenoj godini poznatoga kralja. Budući da se građanski datum pomiče jedan dan svake četiri godine, takav zapis smješta tu vladarsku godinu unutar ciklusa, a sam je ciklus učvršćen Censorinovim podatkom. Dva dokumenta nose najveći dio tereta. Pismo iz hramskoga arhiva u Lahunu, piramidskome gradu Senusreta II., javlja u 7. godini Senusreta III. da će izlazak Sopdet pasti na određeni dan četvrtoga mjeseca pereta, kako bi se mogle pripremiti blagdanske žrtve; Ludwig Borchardt objavio ga je 1899. godine. Kratki kalendar na poleđini medicinskog papirusa Ebers navodi 9. godinu Amenhotepa I. i izlazak Sopdet u trećem mjesecu šemua. Oba rezultata ovise o mjestu promatranja zvijezde. Izlazak nastupa nekoliko dana ranije na Elefantini na krajnjem jugu nego u Memfisu, a svaki dan razlike pomiče proračun za četiri godine. Pojedini znanstvenici čak sumnjaju da kalendar Ebers uopće bilježi stvarno motrenje. Zbog tih nesigurnosti datumi Srednjeg i Novog kraljevstva kruže u suparničkim inačicama razmaknutima za nekoliko desetljeća. Velika radiokarbonska studija objavljena 2010. godine u glavnim se crtama složila s konvencionalnom povijesnom kronologijom, koja se djelomice oslanja na ove zapise.
Dekret iz Kanopa
Svećenici su bili svjesni problema. Godine 238. pr. Kr. svećenički sabor okupljen u Kanopu pod Ptolemejem III. Euergetom izdao je dekret ispisan hijeroglifima, demotskim pismom i grčkim jezikom. Veći dio dekreta slavi kraljevsku obitelj, no jedna odredba nalaže dodavanje šestoga dopunskog dana svake četiri godine, kako svetkovine vezane uz određena godišnja doba više ne bi lutale kroz kalendar, pri čemu se lutanje opisuje činjenicom da izlazak zvijezde pada dan kasnije svake četiri godine. Bilo je to ispravno rješenje, isto ono koje će Julije Cezar usvojiti za Rim dva stoljeća poslije, no nije se održalo. Dekret je poznat s nekoliko kamenih prijepisa, od kojih je jedan pronašao Richard Lepsius u Tanisu 1866. godine.
Fiksna godina i što je uslijedilo
Nakon što je Rim pripojio Egipat 30. pr. Kr., reforma se napokon učvrstila. Od 20-ih godina pr. Kr. aleksandrijski je kalendar dodavao šesti dodatni dan svake četiri godine usklađeno s julijanskim kalendarom i fiksirao prvi dan mjeseca tota na 29. kolovoza po julijanskom računanju. Stara lutajuća godina nije nestala. Astronomi su je cijenili jer godina od točno 365 dana olakšava računanje dugih vremenskih razmaka: Ptolemej je svoja promatranja datirao u egipatskim godinama računatima od Nabonasarove ere 747. pr. Kr., a Kopernik se i dalje služio egipatskim godinama u svojim tablicama. Aleksandrijska godina preživjela je kao kalendar Koptske crkve, a s vlastitim imenima mjeseci i kao kalendar Etiopije; oba otvaraju godinu u rujnu po gregorijanskom kalendaru. Brojanje mjeseci usklađeno s jutarnjim povratkom jedne zvijezde u dolini Nila i danas je u svakodnevnoj uporabi.
Kako čitati ovaj odjeljak
Kartice iznad rastavljaju ovu temu dio po dio: zvijezdu-božicu, njezin povratak u zoru, njezinih sedamdeset dana u podzemlju, poplavu, građanski kalendar i njegovih pet dodatnih dana, pomak, ciklus koji on stvara, dokumente koji ciklus pretvaraju u datume i dvije reforme. Ličnosti ispod jesu kralj i car koji su pokušali popraviti kalendar, antički pisci koji su zabilježili gdje se nalazio te moderni učenjaci koji su raspravljali o njegovu podrijetlu i upotrijebili njegov pomak. O tome kako su ostali dekani mjerili sate pogledajte stranice o dijagonalnim zvjezdanim tablicama i dvanaest noćnih sati. Ova je stranica dio zbornika Tarot Academy na pedeset i dva jezika.
Često postavljana pitanja
Što je Sotisov ciklus?
Razdoblje nakon kojeg se egipatski građanski kalendar od 365 dana ponovno usklađuje s helijakalnim izlaskom Sirijusa, na grčkom zvanog Sotis. Budući da kalendar nije imao prijestupni dan, zaostajao je za zvijezdom jedan dan svake četiri godine, pa su se njih dvoje ponovno poravnali tek nakon otprilike 1.460 julijanskih godina, odnosno 1.461 građanske godine. Censorin bilježi jedno takvo ponovno poravnanje 139. po. Kr.
Tko je bila Sopdet?
Egipatska božica zvijezde Sirijus, prikazivana kao žena sa zvijezdom na glavi i poslije poistovjećena s Izidom. Njezin nebeski pratilac bio je Sah, zvijezde Oriona poistovjećene s Ozirisom. Kao dekan bila je jedna od trideset i šest zvjezdanih skupina koje su pokazivale sate, a kao zvijezda čiji je povratak otvarao godinu bila je najvažnija među njima.
Što je helijakalni izlazak?
Prvo jutro nakon razdoblja nevidljivosti u kojem se zvijezda ponovno može vidjeti kako izlazi na istoku neposredno prije zore. Tjednima prije toga zvijezda izlazi danju i gubi se u sunčevu sjaju. U Egiptu je helijakalni izlazak Sirijusa, izlazak Sopdet, označavao idealnu Novu godinu i padao blizu početka poplave Nila.
Zašto se egipatski kalendar pomicao?
Njegova je godina imala točno 365 dana: dvanaest mjeseci po trideset dana plus pet dodatnih dana. Ciklus Sirijusa i prirodnih godišnjih doba duži je za otprilike četvrtinu dana, a Egipćani nisu dodavali prijestupni dan sve do rimskoga doba. Kalendar je stoga zaostajao za jedan dan svake četiri godine, a njegovi su se mjeseci postupno pomicali kroz sva godišnja doba.
Je li izlazak Sirijusa uzrokovao poplavu Nila?
Ne. Poplava je nastajala zbog ljetnih kiša nad etiopskim gorjem. Helijakalni izlazak Sirijusa jednostavno je padao u istim tjednima u jeku ljeta kada je rijeka počinjala rasti, pa je egipatska religija povezala ta dva događaja štujući Sopdet kao onu koja donosi poplavu. Zvijezda je svoj nadnevak čuvala mnogo pouzdanije nego rijeka.
Koliko je dugo Sirijus svake godine bio nevidljiv?
Oko sedamdeset dana na zemljopisnoj širini Egipta u antici, uz manja odstupanja ovisno o mjestu i uvjetima promatranja. Egipatski su tekstovi tih sedamdeset dana tumačili kao smrt zvijezde i njezin boravak u podzemlju prije ponovnog rođenja u zoru, a isti se raspon javlja kao idealno razdoblje za balzamiranje i ukop.
Što su bili epagomenalni dani?
Pet dana dodanih nakon dvanaestoga mjeseca kako bi se građanska godina povećala s 360 na 365 dana. Egipćani su ih zvali danima povrh godine. Slavljeni su kao rođendani Ozirisa, Horusa, Seta, Izide i Neftide, a smatrani su opasnima jer su ležali izvan redovitog brojanja, pa su se tijekom njih recitirale zaštitne čarolije.
Kako Sotisovi datumi pomažu u datiranju drevnog Egipta?
Nekoliko dokumenata bilježi građanski datum na koji je Sirijus izašao u određenoj godini imenovanog kralja, među njima hramsko pismo iz Lahuna pod Senusretom III. i kalendar na papirusu Ebers pod Amenhotepom I. Budući da se građanski datum pomiče jedan dan svake četiri godine, a ciklus je učvršćen Censorinovim podatkom, svaki se zapis može preračunati u apsolutnu godinu, uz raspon nesigurnosti od nekoliko desetljeća ovisno o mjestu motrenja.
Je li egipatski kalendar uistinu uveden 4241. pr. Kr.?
Vrlo malo vjerojatno. Eduard Meyer predložio je taj datum 1904. pretpostavljajući da je kalendar počeo na početku Sotisova ciklusa i odbacujući sljedećeg kandidata, 2781. pr. Kr., kao prekasnog. Kasniji radovi o ranom Egiptu nisu ostavili prostora za razvijeni kalendar u tako rano doba, a sama pretpostavka nikada nije dokazana. Većina znanstvenika uvođenje građanskog kalendara smješta u rano treće tisućljeće pr. Kr. i ostavlja točan datum otvorenim.
Postoji li egipatski kalendar i danas?
Da, u fiksnom obliku. Pod Augustom je egipatska godina dobila prijestupni dan svake četiri godine i postala aleksandrijski kalendar, koji je preživio kao kalendar Koptske crkve te, s vlastitim imenima mjeseci, etiopski kalendar. Oba zadržavaju dvanaest mjeseci po trideset dana i kratko trinaesto razdoblje od pet ili šest dana, a oba počinju godinu u rujnu po gregorijanskom kalendaru.
Najnoviji članci
Otkrijte drevnu mudrost tarot karata i otključajte misterije svoje duhovne putanje. Naš blog je vaša vrata za razumijevanje bogate simbolike, značenja i praktičnih primjena tarot čitanja.