Beril

Što povezuje cijelu obitelj

Beril je Be3Al2Si6O18, heksagonalni mineral tvrdoće od 7,5 do 8. Čisti beril je bezbojan i naziva se gošenit. Sve po čemu je ova obitelj slavna zapravo potječe od tragovnih elemenata:

Krom ili vanadij daju zelenu boju, i to je smaragd. Željezo daje plavu do plavozelenu, i to je akvamarin. Mangan stvara ružičastu, i to je morganit. Željezo u drugom oksidacijskom stanju stvara žutu boju, zvanu heliodor. Materijal bogat cezijem s primjesom mangana može dati jarkocrvenu boju bixbita, jednog od najrjeđih dragulja na svijetu.

Berilij je rijedak element u Zemljinoj kori, zbog čega beril za svoj nastanak zahtijeva vrlo posebne geološke uvjete, pa su veliki i čisti kristali rijetkost. Ta je oskudica prava ekonomska pozadina cijele obitelji.

Ključna strukturna činjenica jest krhkost. Beril je tvrd, što znači da je otporan na grebanje, no nije žilav, pa se pri udarcu lako okrzne i puca. Kod smaragda je to još izraženije jer geološki uvjeti koji donose krom u pravilu uzrokuju i pucanje kristala dok raste.

Kako nastaje beril

Beril nastaje u pegmatitima, krupnozrnatim granitima kasne faze hlađenja magme u kojima se koncentriraju rijetki elementi i gdje kristali imaju prostora za rast. Akvamarin, morganit i heliodor gotovo bez iznimke potječu iz pegmatita, ponajprije u Brazilu, na Madagaskaru, u Pakistanu i Nigeriji, a njihovi kristali mogu biti golemi.

Smaragd je iznimka i nastaje posve drukčije. Krom i berilij geokemijski su nevjerojatni partneri, budući da krom pripada tamnim stijenama iz Zemljina plašta, a berilij granitnim stijenama. Za nastanak smaragda potreban je njihov nesvakidašnji susret, najčešće ondje gdje hidrotermalni fluidi iz granita prodiru u škriljavce bogate kromom, kao što je slučaj u kolumbijskim crnim škriljevcima ili u egipatskim rudnicima u Vadi Sikaitu, otvorenima još prije 1500. godine prije Krista.

Ta silovita kemija razlog je zašto gotovo svaki smaragd sadrži pukotine i uklopke, takozvani mahovinasti jardin koji gemolozi prihvaćaju kao nešto prirodno, dok bi kod bilo kojeg drugog kamena značio odbacivanje.

Kamenje ove obitelji

• Smaragd (Be₃Al₂Si₆O₁₈ s kromom, Mohs 7,5). Zeleni beril, kopan u Egiptu prije 1500. godine prije Krista i u Kolumbiji u vrhunskoj svjetskoj kvaliteti. Gotovo svaki smaragd je napukao i nauljen, a trgovina to smatra uobičajenim.
• Akvamarin (Be₃Al₂Si₆O₁₈ sa željezom, Mohs 7,5). Mornarski kamen još od Rima, bacan Neptunu u zamjenu za mirno more. Gotovo sav se zagrijava kako bi se boja pomaknula od zelene prema plavoj.
• Morganit (Be₃Al₂Si₆O₁₈ s manganom, Mohs 7,5). Ružičasti beril, nazvan 1911. po bankaru J. P. Morganu. Nema drevnu tradiciju, ali bilježi veliku suvremenu potražnju za zaručničko prstenje.

Trgovački nazivi i imitacije

Obrada smaragda ključno je pitanje ove mineralne obitelji. Velika većina smaragda ispunjava se uljem, smolom ili polimerom kako bi njihove pukotine postale manje uočljive. Cedrovo ulje tradicionalan je i reverzibilan postupak, dok stvrdnute smole to nisu. Navođenje stupnja poboljšanja čistoće uobičajena je praksa kod uglednih trgovaca, dok se kod onih nepouzdanih redovito prešućuje. Jako ispunjen smaragd može potpuno izgubiti svoj izgled u ultrazvučnoj kupelji ili pod plamenikom draguljara.

Sintetički smaragd uzgaja se metodom taline i hidrotermalnim postupkom još od 1930-ih te je kemijski posve jednak prirodnom kamenu. Kada se prodaje pošteno, riječ je o legitimnom i pristupačnom kamenu, no kada se nudi kao prirodan, to je prijevara.

Morganit se gotovo uvijek termički obrađuje kako bi se uklonio narančasti ton. Akvamarin se gotovo uvijek zagrijava kako bi se njegova boja pomaknula sa zelenkaste prema plavoj. Obje su ove obrade trajne i stabilne.

U jeftinijoj ponudi pripazite na zeleno staklo, bojeni beril i zeleni fluorit koji se prodaju pod imenom smaragda, kao i na triplete kod kojih je tanak sloj smaragda zalijepljen na podlogu manje vrijednosti.

Njega temeljena na građi kristala

Tvrdoća od 7,5 do 8 znači da se beril neće lako ogrebati, što mnoge navodi na pogrešan zaključak o potrebnom oprezu. Beril se lako okrzne, a smaragd se pri udarcu lomi upravo duž svojih pukotina.

Nikada nemojte čistiti smaragd ultrazvukom ili parom. Vibracije otvaraju ispunjene pukotine, a toplina istiskuje ulje. Mlačna voda s malo sapunice i meka četkica jedini su ispravan način, pa i tada treba postupati vrlo nježno. Akvamarin i morganit bolje podnose čišćenje, no ni njih ne bi trebalo izlagati pari.

Morganit i pojedini primjerci akvamarina mogu izblijedjeti ako su dugotrajno izloženi jakom suncu, stoga im nije mjesto na prozorskoj dasci.

Ako posjedujete prsten sa smaragdom i nosite ga svakodnevno, računajte na to da će mu svakih nekoliko godina trebati ponovno uljenje. Svakako ga skinite prije pranja posuđa, rada u vrtu ili vježbanja.