Opsidijan

Što je on zapravo

Amorfno vulkansko staklo, sastavljeno ponajprije od oko sedamdeset posto silicijeva dioksida, s tvrdoćom od 5 do 5.5 i karakterističnim školjkastim prijelomom.

Budući da opsidijan nema unutrašnju kristalnu strukturu, lomi se duž glatkih, zakrivljenih ploha. Na svojem najtanjem rubu svježi odlomak može imati debljinu od samo jedne molekule, što je znatno oštrije od kirurškog skalpela. Iz tog su razloga oštrice od opsidijana ispitivane u eksperimentalnoj mikrokirurgiji.

Boja je najčešće duboko crna zbog mikroskopskih uključaka magnetita i hematita. Pahuljasti opsidijan sadrži svijetle sferolite kristobalita; mahagonijski opsidijan ima pruge željeznih oksida; zlatni, srebrni i dugin opsidijan sadrže usmjerene slojeve mikromjehurića koji stvaraju prelijevajući optički sjaj.

Opsidijan je metastabilan. Kroz geološka razdoblja on polako devitrificira i kristalizira, zbog čega se primjerci stariji od nekoliko milijuna godina rijetko očuvaju u staklastom stanju.

Kemijski je neutralan i netoksičan, ali odlomljeni bridovi lako i duboko režu kožu.

Odakle potječe

Meksiko, osobito nalazišta Pachuca i Otumba, stoljećima je opskrbljivao cijelu Mezoameriku. Kapadocija u Turskoj i egejski otok Melos opskrbljivali su drevni Bliski istok i Sredozemlje. Armenija, Island, talijanski Liparski otoci, Japan i zapad SAD-a također posjeduju velika ležišta.

Njegovo arheološko značenje je izvanredno. Svaki tok lave ima specifičan geokemijski potpis elemenata u tragovima, pa se pronađeni alati laboratorijskom analizom mogu točno povezati s kamenolomom podrijetla. To je znanstvenicima omogućilo rekonstrukciju prapovijesnih trgovačkih putova s preciznošću nedostižnom za gotovo ijedan drugi materijal.

Opsidijan s otoka Melosa pronađen na grčkom kopnu u slojevima iz oko 11000. pr. Kr. ubraja se među najranije dokaze pomorstva na Sredozemnom moru.

U Mezoamerici se opsidijan vadio i obrađivao u golemu opsegu; astečki macuahuitl, drveni mač s umetnutim oštricama od opsidijana sa strana, bio je glavno oružje ratnika.

Što su tvrdile predaje

Mezoamerička predaja najvažnija je i najdetaljnije zabilježena. Uglačana zrcala od opsidijana bila su obilježje božanstva Tezcatlipoce, čije ime u prijevodu znači «ogledalo koje se dimi», a svećenici su ih rabili za proricanje sudbine. Španjolski kroničari zabilježili su te obrede. Jedno je takvo ogledalo kasnije došlo u posjed Johna Deea, elizabetanskog učenjaka i astrologa, i danas se nalazi u Britanskom muzeju.

Ovaj predmet spaja astečki obredni svijet s učenom magijom engleske renesanse.

U Anatoliji ogledala od opsidijana iz Çatalhöyüka potječu iz oko 6000. pr. Kr. i polagana su u grobove kao vrijedni darovi.

Klasični rimski izvori također ga bilježe: Plinije Stariji podrijetlo imena pripisuje Rimljaninu po imenu Obsius ili Obsidius, koji ga je navodno donio iz Etiopije.

Suvremena praksa vidi opsidijan kao kamen beskompromisne istine i čvrste zaštite, stvoren da suočava sa stvarnošću umjesto da pruža ugodnu utjehu. To se shvaćanje razvilo u dvadesetom stoljeću, ali posve odgovara fizičkoj oštrini kamena.

Kako se s njime radi

Položaj opsidijana u suvremenoj praksi zahtijeva poštovanje: smatra ga se kamenom koji otvoreno razotkriva ono što se pokušavalo izbjeći, namijenjenim razbijanju samozavaravanja.

Nije prikladan za početnike niti je dobar odabir kada se traži blaga utjeha ili trenutno smirenje.

Upotreba tamnih zrcala za proricanje (scrying) ima povijesnu podlogu. Glatka ploča od crnog opsidijana najautentičnija je površina za takvu vrstu usredotočenja. Postupak se sastoji od mirnog promatranja tamne plohe sve dok svijest ne počne stvarati unutarnje simbole i slike.

Za svakodnevno nošenje najbolje je odabrati zaobljeni oblutak. Sirovi neobrađeni komadi imaju bridove oštre poput britve i moraju se držati podalje od djece.

S tvrdoćom 5.5 osjetljiv je na ogrebotine i krhanje pri udarcima, pa nije prikladan za prstenje koje se nosi svaki dan.

Poštena kupnja

Obično crno industrijsko staklo često se prodaje pod nazivom opsidijan. Kemijski su vrlo bliski jer je i opsidijan staklo; razlika je u prirodnom vulkanskom podrijetlu nasuprot tvorničkoj peći.

Pogledajte tanak rub prema jakom izvoru svjetla: pravi opsidijan obično propušta lagani smećkasti, zelenkasti ili sivkasti odsjaj, dok industrijsko staklo ostaje neprobojno crno. Umjetni komadi često imaju šavove od kalupa i pravilne okrugle mjehuriće, dok prirodni opsidijan ima izdužene mjehuriće i linije tečenja lave.

Pahuljasti, mahagonijski i dugin opsidijan prirodne su varijante. S druge strane, jarkoplavi, zeleni ili ljubičasti opsidijan uvijek je umjetno obojeno staklo, jer priroda ne stvara opsidijan u takvim bojama.

Prave lubanje, kugle i piramide klešu se iz kamena ručno; pojava šava od lijevanja jasan je znak krivotvorine.