Kianit

Što je on zapravo

Aluminijev silikat, Al2SiO5, triklinski kristalni sustav, sa savršenom kalavošću u jednom smjeru i tvrdoćom koja ovisi o smjeru: približno 4,5 uzduž kristala i oko 7 poprijeko.

Ta anizotropija proizlazi iz rasporeda veza u kristalnoj strukturi, koje su znatno slabije duž jedne osi nego poprijeko nje. Pojava je dovoljno neobična da služi kao klasičan školski primjer, a staro ime disten, izvedeno iz grčkog za dvije snage, to izravno bilježi.

Kijanit je polimorfan s andaluzitom i silimanitom: sva tri minerala dijele formulu Al2SiO5, a koji će od njih nastati ovisi o tlaku i temperaturi. Zbog toga je kijanit dijagnostički mineral, pa geolozi njegovom prisutnošću očitavaju uvjete kojima je metamorfna stijena bila izložena.

Plava je najpoznatija boja, potekla od željeza i titanija, no javljaju se i zeleni, narančasti, crni te bezbojni primjerci. Narančasti kijanit iz Tanzanije boju duguje manganu.

Kijanit kristalizira u obliku izduženih oštrica, rijetko u izometričnim oblicima.

Odakle potječe

Nepal daje najfiniji plavi kijanit draguljarske kakvoće iz himalajskih ležišta. Znatne količine daju i Brazil, Zimbabve, Kenija, Tanzanija, Indija te Švicarska.

Kijanit se pojavljuje u metamorfnim stijenama nastalima pod visokim tlakom, posebice u škriljavcima i gnajsovima bogatima aluminijem. Kao petrogeni mineral dovoljno je čest da se industrijski vadi za vatrostalne materijale: na visokoj temperaturi prelazi u mulit pa se rabi za oblaganje industrijskih peći i za svjećice motora.

Tvrdnja da se u ranoj Europi rabio kao igla kompasa ponekad se spominje, ali je slabo potkrijepljena izvorima. Mineral nije magnetski, pa bi se takva primjena morala temeljiti na nekom drugom načelu.

Zanimanje draguljarske industrije razmjerno je novijeg datuma i ostaje skromno, uglavnom zato što anizotropna tvrdoća i savršena kalavost znatno otežavaju brušenje i ugrađivanje u nakit.

Što su tvrdile predaje

Drevna predaja o ovom kamenu praktički ne postoji. Kijanit je dobio ime 1789. godine prema grčkoj riječi za tamnoplavu boju, a prije toga nije se zasebno izdvajao.

Njegovo suvremeno tumačenje neobično je specifično i potječe iz literature o kristalima dvadesetog stoljeća: kijanit se opisuje kao kamen usklađivanja i jedan je od rijetkih za koje se navodi da ne traže čišćenje, pod izlikom da ne nakuplja ništa.

Tu drugu tvrdnju vrijedi zabilježiti ponajprije po onome što razotkriva: nijedan kamen ne nakuplja ništa mjerljivo, pa je tvrdnja o izuzeću kijanita razlika bez stvarnog sadržaja. Zanimljiva je kao ogledni primjer stvaranja internih pravila unutar jedne discipline.

Tumačenje o usklađenosti izravno se oslanja na oštričasti izgled minerala i njegova usmjerena svojstva, te kao tumačenje vanjskog oblika ima smisla.

Nikakvo starije predanje uz njega se ne veže.

Kako se s njime radi

Svojstvo dviju snaga najpoštenije je polazište za rad i predstavlja izvrstan poticaj za razmišljanje. Materijal koji je mekan u jednom smjeru, a tvrd u drugome, primjenjiva je slika čovjeka; praktično pitanje koje postavlja glasi duž kojeg se smjera trenutno ispituje vaša snaga.

Tumačenje kroz usklađenost, premda suvremeno, vrlo je upotrebljivo: kijanit odgovara pitanjima jesu li svi dijelovi neke situacije usmjereni prema istom cilju.

Pri rukovanju postupajte s njim kao s mineraloškim primjerkom. Oštrice se lako cijepaju duž ploha kalavosti, a čak i dobro brušeni kamen traži zaštitni okvir u nakitu.

Sirovi kristal u obliku oštrice vrlo je pristupačan i zapravo znatno zanimljiviji od brušenog kamena: čeličnom iglom možete i sami provjeriti dvije različite tvrdoće uzduž i poprijeko kristala.

Čistite isključivo na suho. Nikada ne rabite ultrazvuk.

Kupnja s razboritošću

Kijanit se obično ne podvrgava tretmanima niti se često krivotvori, budući da je kvalitetan sirovi materijal razmjerno jeftin.

Plavi primjerci u sirovom stanju ponekad se zamijene sa safirom ili s plavim turmalinom, no ispitivanje tvrdoće odmah ih razotkriva.

Dio narančastog i zelenog materijala na tržištu umjetno je obojen; kod bojenog kijanita pigment se uočljivo nakuplja duž ploha kalavosti.

U jeftinom nakitu umjesto kijanita nerijetko se prodaje obično staklo.

Stvarna poteškoća pri kupnji leži u očuvanosti primjerka, a ne u autentičnosti: oštrice kijanita lako se krhaju i cijepaju, pa često stradaju pri rukovanju i prijevozu. Prije kupnje pažljivo pregledajte rubove.

Brušeni kijanit rijedak je i razmjerno skup u odnosu na vrijednost sirovine, jer je brušenje iznimno zahtjevno i nosi velik gubitak materijala.